Dva protivnika uvijek biraju inicijalnu međusobnu distancu. To recimo može da zavisi od gabarita protivnika ili da li se koristi oružje. Određivanje distance se svodi na realne pretpostavke domašaja.
Za relaciju udaljenosti između dva suparnika se koristi japanski naziv Maai (間合). Mada, osnovno značenje ovog termina, van borilačkih vještina, je “interval”. Ono što je interesantno je ovaj drugi kanji znak, 合, istog značenja kao u riječi AIKIDO (合気道), a predstavlja združivanje, harmoniju. Pa bi mogli govoriti i o spregu harmoničnih, ritmičnih intervala, gdje važe posebni bio-mehanički zakoni. Cilj tog sprega bi bio upravljanje prostorom između dva suparnika.
Tehnika Jūji Garame bez obzira na napad iz kojeg se došlo do pozicije za njeno izvođenje jedna je od onih koja i toriju i ukeu može da pruži svu ljepotu AIKIDO-a mada je interesantno da je učenici smatraju surovom pa valjda zbog toga često zaziru od bacanja prilikom njenog izučavanja. Da li treba da bude tako?
Jūji Garami i Jūji Nage dva su ravnopravna naziva tehnike na koju želim da dam kratak osvrt.
I da, opet zavrzlama oko načina pisanja i odabira adekvatnog naziva tehnike, a samim tim i naslova ovog posta koji je inspirisan postom Kamerom iz ćoška: Tehnika Katate Rjote Tori – Đuđi Garami u kojem je između ostalog u jednom dijelu obrađena i ova tehnika. Neću se puno zadržavati na tematici terminologije koja je dobro razrađena u pomenutom postu i koja je čini mi se u većem dijelu stvar usvojene forme makar gledano sa strane nas koji nismo na “izvoru”… u Japanu. No, moram istaći da sam poslije predmetnog posta i datih pojašnjenja koja su me navela i na neka dodatna istraživanja na tu temu u potpunosti usvojio pisanje riječi Jūji i Ryō sa ovim simpatičnim znakovima.
O Sensei demonstrira tehniku Jūji Garami u Suwari wazi (waza) (Noma Dojo, 1936.)
Elem, tehnika Jūji Garami bez obzira na napad iz kojeg se došlo do pozicije za njeno izvođenje jedna je od onih koja i toriju i ukeu može da pruži svu ljepotu AIKIDO-a mada je interesantno da je učenici vjerovatno smatraju surovom pa valjda zbog toga često zaziru od bacanja prilikom njenog izučavanja. Smatram da je korijen toga u lošem poimanju same poluge koja principijelno služi radi kontrole ukea i neutralisanja njegovog daljeg napada kao i neshvatanju principa bacanja.
Probaću da razjasnim.
“Zašto je trešnjin cvijet simbol Japana? Nije zbog svoje pomalo sentimentalne ljepote, nego zato što je to simbol ratnika. On se osipa dok je još mlad i na vrhuncu ljepote, ne plašeći se odlaska, kao što se ni ratnik ne plaši smrti dok je još mlad i u punoj snazi.
Ruža nije takav cvijet, njoj se pred smrt latice ponekad i potpuno osuše pre nego što otpadnu. Ruža oklijeva u odlasku, i zato ne može biti simbol ratnika, ni Japana.” – Daicek Suzuki
Nazivi tehnika u AIKIDO-u se obično sastoje iz dva dijela. Prvi se odnosi na napad, a drugi na završetak tehnike. Pogledajte kako Senseji pokazuje jednu tehniku na jednom od naših treninga.
U AIKIDO-u se tehnike uvježbavaju u saradnji sa partnerom. Partner koji napada se zove Uke, a partner koji izvodi tehniku se zove Nage. Nazivi tehnika u AIKIDO-u se sastoje iz dva dijela. Prvi dio naziva se odnosi na napad, koji pokreće Uke, a drugi na završetak tehnike, koji izvodi Nage kao odgovor na napad. Uke i Nage se trude da uvijek budu u skladu, harmoniji.
Video snimak je napravljen kamerom iz ćoška – zahvaljujući Nebojši koji montira kamericu svaki put.
U ušima prosječnog Japanca, kada sebe oslovite nekom titulom, to može zvučati vrlo neskromno ili čak nekulturno.
Odgovor na pitanje iz naslova je jednostavan. Osoba koja trenira AIKIDO se zove učenik AIKIDO-a. Svaki učenik ima svog učitelja ili mentora. Učitelj se na Japanskom zove sensei. Riječ sensei se u Japanu koristi kada se nekom želi ukazati poštovanje zbog postignutog nivoa u vještini.
Obično se uz ime ili prezime osobe, u nastavku, dodaje riječ sensei, pa dobijamo Saotome-sensei, ili možemo koristiti samo Sensei. Upotreba je najčešća u AIKIDO klubovima i organizacijama u okviru kojih se organizuje škola AIKIDO-a.
Nepravilno je za sebe reći, ja sam Aikidoka, jer treniram AIKIDO. Nastavak -ka se, u Japanu, koristi za osobu koja ima ekspertski nivo u nekoj oblasti ili vještini. Može se naići da je Aikidoka pozajmljena riječ u mnogim zemljama kao sinonim za nekog ko se bavi AIKIDO-om. Međutim, u Japanu, bez obzira na konotaciju, Aikidoka se nikad ne kaže za sebe, bez obzira na zasluženi nivo.
Japanci nikad za sebe ne kažu ja sam Aikidoka. #kultura
