Aikido, kao pojam, mi nikada nije bio stran. Od malena sam znao za tu “mitsku, defanzivnu borilačku vještinu” iz raznih, tada, dostupnih izvora. I uvijek je nekako bila i superiorna i egzotična i čak je u svemu tome bila omotana tankim šalom romantike.
Inače šta je priča bez malo istorije, tek da zaokruži kontekst i definiše pozornicu.
Od malena sam se bavio nekim sportom. Prvo je to bio judo u predškolskom periodu (dugujem veliku zahvalnost za uspješno preživljenih mnogo teških padova u djetinjstvu).
Zatim vaterpolom na veoma ozbiljnom nivou u Primorcu negdje do 18 godine, odnosno do seniorskog nivoa. Bio sam golman i čak jednom pozvan na reprezentativne pripreme kadetske reprezentacije SFRJ. To je tada bilo veliko. Nažalost, na pripreme sam došao nakon preležane uplale pluća, tako da se ne mogu pohvaliti sjajnim rezultatom (ali sam makar dvije vaterpolo reprezentacije pobijedio u stonom tenisu, jer je tim pripremama bila i mlada reprezentacija).
Kada sam odlučio da prestanem da se bavim vaterpolom, morao sam naći nešto što bi makar još neko vrijeme držalo aktivnim. Tako sam došao do nekog od nižih pojaseva u karateu, možda zeleni ili oranž stvarno se ne sjećam.
Tek kada sam krenuo na studije, ušao sam u neki loši neaktivni mod koji je potrajao predugo, baš predugo. Sve do samog Početka.
A na Početku, na Bobanov nagovor, sam došao sa ćerkom na trening u salu za borilačke vještine očekujući da će ona ostati, a ja odustati. Tada nisam vjerovao, niti sebi da ću biti uporan, a ni u sebe da ću uspjeti da izdržim dvosatne treninge borilačke vještine. Naravno da je bilo drugačije inače ne bih sada pisao esej pred polaganje za SHODAN.
Put kojim sam tada krenuo je bio put iskupljenja prema samom sebi i pogotovu prema svom tijelu za decenijsko zanemarivanje. Veoma brzo je taj Put stigao na prvo raskršće koje me usmjerilo tu gdje sam danas.
A danas to više nije sala već Dojo (prošlo je dosta vremena dok nijesam saznao da je prevod riječi dojo – mjesto gdje se izučava Put).
I to više nijesu treninzi već časovi na kojima rastem i uz čestu borbu i sa sobom i sa svim mojim demonima, učim.
Denis, koji je u početku bio trener, sada je Sensei.
Danas Put više nije iskupljenje, već želja da pomjerim granice koje sam mislio da više nikada neću ni dostići, a kamoli preći.
Ići sam tim putem nije moguće, samo zajedno sa drugim “putnicima namjernicima”. A naš dojo ima tu sreću da je tokom ovog vrijeme kroz njega prošlo mnogo sjajnih i učenika i majstora i da nas ima dosta koji smo još uvijek tu i da se uvijek rado družimo na tatamiu (makar koliko vrijeme i obaveze omogućavaju).
Nije moguće završiti ovaj esej, ili početi neki, budući, novi, bez mog partnera Rajka (i on mora da napiše esej). Nebrojeno mnogo toga smo zajedno prošli. Mnogo puta smo jedan drugog gurali naprijed – više on mene nego ja njega, ali bilo je i tih situacija. Mnogo puta smo bili frustrirani, ali i mnogo puta zadovoljni sa naučenim. I još uvijek tražimo i mir i harmoniju u radu.
Kada ćemo je naći nije ni mnogo važno, put je važniji, a mi smo sve bliži i sve češće razumijemo AI koji tražimo. Moji problemi sa kokyu-om (kokyu je na japanskom jeziku disanje) nijesu novina, samo je još jedna promjenljiva koju moram prevazići. A sjutra na polaganju moj KI mora biti dovoljno dobar (u Rajkov ne sumnjam) da se izborimo za naš DO.
Na kraju da se vratim sebi, da li sam spreman da budem Početnik nanovo, svakako da. Put je negdje ispred mene i na meni je da nastavim da ga otkrivam.