Iz ugla majstora: Tehnika Jūji Garami

Jūji Garami i Jūji Nage dva su ravnopravna naziva tehnike na koju želim da dam kratak osvrt.
I da, opet zavrzlama oko načina pisanja i odabira adekvatnog naziva tehnike, a samim tim i naslova ovog posta koji je inspirisan postom Kamerom iz ćoška: Tehnika Katate Rjote Tori – Đuđi Garami u kojem je između ostalog u jednom dijelu obrađena i ova tehnika. Neću se puno zadržavati na tematici terminologije koja je dobro razrađena u pomenutom postu i koja je čini mi se u većem dijelu stvar usvojene forme makar gledano sa strane nas koji nismo na “izvoru”… u Japanu. No, moram istaći da sam poslije predmetnog posta i datih pojašnjenja koja su me navela i na neka dodatna istraživanja na tu temu u potpunosti usvojio pisanje riječi Jūji i Ryō sa ovim simpatičnim znakovima.

Elem, tehnika Jūji Garami bez obzira na napad iz kojeg se došlo do pozicije za njeno izvođenje jedna je od onih koja i toriju i ukeu može da pruži svu ljepotu AIKIDO-a mada je interesantno da je učenici vjerovatno smatraju surovom pa valjda zbog toga često zaziru od bacanja prilikom njenog izučavanja. Smatram da je korijen toga u lošem poimanju same poluge koja principijelno služi radi kontrole ukea i neutralisanja njegovog daljeg napada kao i neshvatanju principa bacanja.
Probaću da razjasnim.

Do pozicije za Jūji Garami tori dolazi načinom kretanja i vođenjem ukea uslijed kojeg pred dolazak u navedenu poziciju izaziva naglo ugaono skretanje ukeovog kretanja koje mu omogućava prethvat obije ruke ukea. Ruke ukea su u ukrštenoj poziciji  pri čemu je jedna ispružena, a druga savijena u laktu i obuhvata prvu u predjelu iznad lakta(!). Položaj tijela ukea je takav da se nalazi ispred torija i u stanju blage neravnoteže u smjeru frontalno od torija. Udaljenost između torija i ukea je takva da je ostvaren maai uslijed kojeg je tori opušten, ekstenziranih ruku i blago spuštenog stava. Kontrola ukea se vrši preko poluge koju uke ima na ispruženoj ruci koja uz pomenuto stanje neravnoteže toriju daje osjećaj da svojim centrom u potpunosti kontroliše centar ukea.

Ovdje ću napraviti mali predah… Ne samo jer ovo gore zaslužuje da se malo bolje iščita već iz razloga što u datoj poziciji zaista može da se napravi kratka stanka koja će prethoditi fazi bacanja. Zbog opisanog položaja u kojem je uke neutralisan i čime su te kretnje iskontrolisane, ova stanka ne može uticati na dalji razvoj tehnike mimo volje torija.

Samo bacanje ne vrši se “pukim” pojačavanjem intenziteta poluge jer ona sama po sebi i nije najbitni dio ove tehnike (ako najbitniji dio tehnike uopšte postoji… bilo koje 🙂 ). U fazi tehnike u kojoj je tori došao do pozicije gdje su ukeove ruke ukrštene (Jūji), uke je neutralisan samim položajem svoga tijela koje je prosto uvezano (upleteno) – (garami) i istina tu može postojati određena bol u laktu ispružene ruke ukea uslijed poluge, ali ona nije neophodna za dalji razvoj tehnike. Bacanje (nage), tori vrši izbacivanjem ukea iz ravnoteže usklađenim pokretima sopstvenog tijela i obiju ruku okrećući ga oko centra rotacije koji, da bi se bacanje zaista i desilo, mora biti u odgovarajućem položaju u odnosu na centar samog ukea. Bacanje se ne vrši pravolinijski “kroz ukea” već uz kružni pokret blago na stranu u kojem je usmjerena ispružena ruka ukea i, koliko god to apstraktno zvučalo, bacanje se vrši iz centra.

Nadam se da nisam iskomplikovao čitavo ovo pojašnjenje, ali siguran sam da će ono pomoći percepciji tehnike Jūji Garami i njenom boljem poimanju koje će u stvari razotkriti ljepotu koju posjeduje, a čime će se izbjeći eventualne povrede što je u fundamentu izučavanja AIKIDO-a u cjelini.

Naravno, za pravilno izučavanje i izvođenje predmetne tehnike neophodno je da uke posjeduje određenu vještinu i prirodnost u ponašanju kako bi tori mogao harmonično izvesti sve što sam gore naveo, ali to je već uopštena priča i zaslužuje da se obradi u nekom zasebnom članku.

Na kraju, čitav ovaj osvrt je bio na izvođenje tehnike Jūji Garami na, ‘ajde da ga nazovem – fizičkom nivou, ali njeno pravilno izvođenje mora biti praćeno korektnim stavom, preciznim kretanjem (tai sabaki), ispoljenim KI-jem, uravnoteženim stanjem uma i ličnom ekspresijom torija što u stvari, kao i kod ostalih tehnika, čini svako izvođenje jedinstvenim i ličnim.