Jūji Garami i Jūji Nage dva su ravnopravna naziva tehnike na koju želim da dam kratak osvrt.
I da, opet zavrzlama oko načina pisanja i odabira adekvatnog naziva tehnike, a samim tim i naslova ovog posta koji je inspirisan postom Kamerom iz ćoška: Tehnika Katate Rjote Tori – Đuđi Garami u kojem je između ostalog u jednom dijelu obrađena i ova tehnika. Neću se puno zadržavati na tematici terminologije koja je dobro razrađena u pomenutom postu i koja je čini mi se u većem dijelu stvar usvojene forme makar gledano sa strane nas koji nismo na “izvoru”… u Japanu. No, moram istaći da sam poslije predmetnog posta i datih pojašnjenja koja su me navela i na neka dodatna istraživanja na tu temu u potpunosti usvojio pisanje riječi Jūji i Ryō sa ovim simpatičnim znakovima.
Elem, tehnika Jūji Garami bez obzira na napad iz kojeg se došlo do pozicije za njeno izvođenje jedna je od onih koja i toriju i ukeu može da pruži svu ljepotu AIKIDO-a mada je interesantno da je učenici vjerovatno smatraju surovom pa valjda zbog toga često zaziru od bacanja prilikom njenog izučavanja. Smatram da je korijen toga u lošem poimanju same poluge koja principijelno služi radi kontrole ukea i neutralisanja njegovog daljeg napada kao i neshvatanju principa bacanja.
Probaću da razjasnim.
