Ono što mi je uvijek bilo fascinantno je način na koji učenici percipiraju ono što vide u sali, bilo da je to tehnika, ljudi, tatami, tjelesne tehnike, padovi, ponašanje, „japansko sjedenje“, poklanjanje… ovako kad nabrojimo sve to zvuči kao mnogo informacija iako je to samo dio cijele priče.
Godinama su učenici dolazili i prolazili kroz naš klub, a prije toga kroz klubove u kojima smo bili prije Centra. Ako bi smo to kvantifikovali, može se reći da cifra prelazi 1000 učenika u periodu od 20 godina.
Većina njih na prvi trening dođe da gleda. I ja sam probao 1. marta 1995. godine da dođem da gledam ali nije bilo dozvoljeno već je Sensei rekao svima okupljenima da dođu sledeći trening da treniraju. Iz ove perspektive gledano, bio je potpuno u pravu…šta ima tu da se gleda, to se mora osjetiti 🙂
Ovaj post je upravo o tome, o gledanju vs. percepciji tehnika sa kojima se učenici srijeću.
Continue reading “Percepcija Tehnike”