Esej Pred Polaganje Za Shodan – Gledo Dragović

Prošla je evo godina od kako sam se spremao da napišem esej prije polaganja za majstorsko zvanje – Shodan. Polaganja za koje sam smatrao da ću da odradim sa mojom četvoricom „saboraca“ sa tatamija. No, prošla je godina jer se moj pogled na nivo vještine, spremnost i moj napredak uopšte, nije poklapao sa viđenjem Denisa, mog Senseia, koji mi je preporučio da odložim polaganje, makar za pola godine.

Kažu da je vrijeme majstorsko rešeto i ispostavilo se da je tako. Evo prošla je godina od razgovora sa njim i uviđam da je bio u pravu. 

U AIKIDO-u sam već šest godina i u tom periodu sam svo svoje slobodno vrijeme podredio uvježbavanju te vještine. Završim obaveze sa poslom i familijom do 20.00h, spremim se za trening i onda treniram do ponoći. Za ovih šest godina je bilo mnogo odricanja, napora, bola – samo da budem redovan, da mogu da vježbam i da to radim najbolje što mogu. Bilo je svega: padao sam nezgodno, povrijedio sam članak, zglob, pa čak i vrat, operisao (uklonio) sammladeže koje imam čitav život, ali svaki put je bilo „Ma idem na sledeći trening! Znam da će mi biti bolje!“

Ali, te noći kada mi je Sensei rekao da nije vrijeme za moje polaganje, bio sam pogođen, razočaran, ljut.

Mislio sam da sam spreman i imao sam utisak da ono što sam radio svih tih godina nije imalo smisla.

Postavila su se pitanja: Zašto radim stvari koje radim? Čemu težim i šta želim? Šta je cilj? …

Zato je posljednja godina dana bila, mogu slobodno reći, svojevrsna godina introspekcije, pronalaženja pravih, istinitih odgovora o sebi, svojim očekivanjima, stremljenjima.

Posljednja godina dana je bila svojevrsna godina introspekcije, pronalaženja pravih, istinitih odgovora o sebi, svojim očekivanjima, stremljenjima.

Shvatio sam da kroz AIKIDO, možda i više nego što sam očekivao, pronalazim relaksaciju, druženje, prijateljstva i put ka zdravlju i sreći. Shvatio sam da su to vrijednosti kojima težim. Za ovih godinu dana shvatio sam sve da to već imam i da je moj PUT više nego ispunjen.

Ispostavilo se da su sva ostala očekivanja koja sam sebi nametao, u smislu „veličine“ na tatamiju, superioronosti u radu, gracioznosti i preciznosti… upotrebljivosti tehnika… od sekundarnog značaja.

Shvatio sam da nismo svi isti, da ne učimo istim tempom, da nemamo iste sposobnosti, pa ni mogućnosti i zato nema smisla ni razmišljati da možemo jednako i napredovati.

Kako sam uopšte došao na AIKIDO. Jedno popodne šest godina unazad, Nikola, inače moj šura, dođe kod nas da malo uživa na terasi i reče, počeo sam da treniram AIKIDO. Znao sam o čemu se radi, gledao sam Stivena Sigala kada sam bio mlađi i izgledalo je moćno tada. “Inače Bruce Lee je jači od Stivena Sigala” rekoh Nikoli (morao sam :D). Pitah ga, mogu li ja da probam? Trebala mi je fizička aktivnost, pa mi se učinilo kao dobra ideja. Reče: “Možeš, što ne bi mogao. Idemo u ponedeljak.” 

I bi tako. 15.09.2015. godine odoh na moj prvi čas. Ali, nije bilo struje – mrak. Sensei samo reče, odlično, biće ovo dobar trening. Ja u čudu, a onda osjetih njegovu širinu, a i svih ostalih na tatamiju koji onako “iz prve” prihvatiše njegovu zamisao da održimo čas u mraku. U stvari, ne u potpunom mraku već pod svjetlom dva mobilna telefona postavljenim u suprotnim uglovima naše, poprilično velike sale. Sensei je tada pokazao da ne postoji nešto čemu se ne možemo prilagoditi i uživati u situaciji. Tim doživljajem sam kupljen i vremenom je AIKIDO ulazio sve više i više pod kožu, a i ja u AIKIDO.

Kad god stanem na tatami sve svoje nedoumice, probleme i sumnje ostavljam za sobom i na tatamiju ostajemo Sensei, moji drugari i ja.

Od tada, kad god stanem na tatami sve svoje nedoumice, probleme i sumnje ostavljam za sobom i na tatamiju ostajemo Sensei, moji drugari i ja. Tu smo svi smo isti – JEDNO.

Ali majstori nose hakamu, taj „komad odjeće“ vrlo dubokog značenja – izdvajaju se. I tako i treba da bude. Jer, preobražaj nakon polaganja za Shodan sam osjetio kod svih mojih drugara koji su prešli taj prag. Ali ipak, učimo zajedno i tu smo jedni za druge, što su meni pokazali nebrojano puta. Zahvalan sam što svi majstori sa kojima vježbam imaju strpljenja i prihvataju da smo individue kojima se ukrštaju putevi na tatamiju.

A ljudi koji su na tatamiju, e to je nešto posebno. Da nije AIKIDO-a, Nikola i ja bi bili samo šura i zet, a sada smo vezani prijateljstvom sa tatamija i bolje poznajemo jedan drugog. Tu su Denis, Boban, Zeko, Vule, Nemanja, Nikola, Nebojša, Pekoni. Jesam li izostavio nekoga, jesam, ali navodeći njih, majstore, mislim na sve nas na tatamiju. Šta kada se čas, „sesija“, završi? Osjećam da su ti ljudi u po’ dana ili noći tu za mene. Ja za njih svakako jesam. Problemi koje sam ostavio za sobom ispred tatamija, više nisu problemi, već životni izazovi sa kojima se, odkako sam na tatamiju, lakše hvatam u koštac.

Dugo bijah “kockast”, grub, misleći da je snagom mogu „ispeglati“ sve. Ne-ne, što je više snage, to lošije izgleda, umaram se brže, povrijeđujem ukea, mogu povrijediti sebe. Tijelo je vremenom počelo da uči, ali ono unutra, um kasni – priznajem. Treba otpustiti ranije naučeno kako bih prihvatio novo. Stalno je to borba sa samim sobom, i to mi je posljednjih godinu dana dokazalo.

Ranije kada bi Sensei rekao da se izmješamo i radimo sa  „mlađima” gledao bih kako da to izbjegnem, jer zaboga, šta mogu od njih da naučim. Sada im prilazim sa pijetetom. Lijepo je vježbati sa njima. Osjećam kod njih nezaprljanost snagom i prepuštenost tehnci. Bilo šta da uradim kako ne treba, odmah će se vidjeti. Onda već znam da i ja treba budem kao oni, opušteniji, otvoreniji, kako bih napravio mjesta za taj  “Aha!” momenat da dođe i udobno se smjesti.

Često se dešavalo da, poput vremena u Londonu gdje se u jednom danu ispolje sva četiri godišnja doba, za vrijeme jednog časa doživim obrat osjećanja od želje da batalim, preko frustracije i samoubjeđivanja da to funkcioniše, do oduševljenja tehnikama i nalet elana koji pokreće i mimo tatamija.

AIKIDO nije samo tehnika (waza), skup pokreta koji za proizvod imaju bacanje ili polugu. Kada se pokret uradi iz dubine duše, iz centra, to se vidi. Koliko smo više u centru, pokret izgleda veličanstvenije i to je ono čemu uvijek težim na tatamiju. 

AIKIDO je za mene postao način razmišljanja, filozofija života. Svjestan sam i dragocjeno mi je što kroz vježbanje i rad upoznajem sebe i još uvijek učim o sebi, o drugima, o odnosima u životu. Vjerujem da tako bivam bolji i da moje misli i akcije imaju ishodište u pitanju „Kako da svijet bude bolje mjesto i kako da dam svoj doprinos.“

Osim toga, i priča o uklanjanju mladeža koje sam spomenuo gore, je takođe simbolična, na nekom psihološkom nivou, jer je to je za mene vrlo značajna priča o savladavanju prepreka i mogućnostima. Priča da se možemo odreći starih navika, obrazaca mišljenja, osjećanja i ponašanja, i prilagoditi se – biti bolji i funkcionalniji.

Otkako sam na tatamiju, naučio sam da volim i istražujem sadašnjost i realnost, a to je tako fascinantno.

Otkako sam na tatamiju, naučio sam da volim i istražujem sadašnjost i realnost, a to je tako fascinantno. Prošlost je nepromjenjiva, a budućnost neizvjesna. Raduje me da kroz AIKIDO usavršavam vještinu i stvaram osjećaj da sam sada i ovdje.

Sve u svemu, AIKIDO je za mene životna inspiracija da istražujem svoju autentičnost, budem bolji, snažniji i odlučniji, ali i da prihvatim ono što nije moguće mijenjati… ili makar činjenicu da je za promjenu neophodno vrijeme što je prethodna godina i pokazala.

Gledo Dragović

2 thoughts on “Esej Pred Polaganje Za Shodan – Gledo Dragović”

  1. Gledo,
    Prije svega, čestitam na polaganju i prikazanom novou vještine.
    Znam da sebi sada postavljaš pitanja tipa: Da li je bilo dobro? Da li je moglo bolje? Da li sam ispunio očekivanja?…
    I evo i ovdje da ti kažem šta mislim o tome – Da, jeste bilo dobro, zaista.
    Da li je moglo bolje – ovom tenutku smatram da ne jer si dao svoj maksimum, što je odlično i jedino potrebno.
    Ali naravno i da može bolje… I treba! I zato je vrijeme pred tobom da nađeš novu energiju da skupa dođemo do nove promjene – da sve bude bolje.
    Čestitam ti i na ovom eseju. I znajući kako je to išlo, i sa njim si dokazao da je neophodno prihvatati izazove u cilju “podizanja ljestvice” ograničenja koja vrlo često sami sebi postavljamo.
    I polaganjem i esejom si dokazao činjenicu da kada se čovjek nečemu posveti čistog srca i iskreno uloži sve svoje potencijale, dolazi do ostvarenja i iskustva zbog kojeg vrijedi živjeti. Do nečega što se direktno upisuje u gen i što se ispoljava i osjeća u svakom aspektu života.
    No, želim ti da se ne “uljuljkaš” u zadovoljstvu ostvarenja, kako ga vrijeme ne bi preinačilo u “ostvarenje”. Smješiš se i misliš da je nemoguće, ali dešava se to. Nije stvar neke konkretne odluke već se dešava neprimjetno, “ispod haube”. Kao dejstvo sipca u drvetu.
    Zato ti želim i da prethodnu godinu i ovo polaganje shvatiš samo kao svojevrsnu inicijaciju, te da nastaviš sa, citiraću te: “…introspekcijom i pronalaženjem pravih, istinitih odgovora o sebi, svojih očekivanja, stremljenja”, a dodaću i pronalaženjem nekih novih pitanja.
    Toliko ovdje, da ostane zapisano. Nekako me krene i dodao bih mnogo šta, što se ne odnosi samo na tebe, ali o svemu ćemo šire već večeras na tatamiju jer, ponoviću maksimu kojom se odavno vodim, a to je da “Sve što treba da se dešava u AIKIDO-u treba da se dešava na tatamiju.”
    I na kraju, obzirom da si zakoračio na novu etapu PUTA –
    Sretno MAJSTORE! 🙂

  2. Sensei, ove godine toliko od mene. Put koji se otvorio je sjajajn i lijep, a hodaću njime uzdignute glave. Ponosan sam što sam dio naše porodice na tatamiju.

Postavi odgovor

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.