AIKIDO – Još jedna priča
Moja priča o AIKIDO-u se vjerovatno ne razlikuje mnogo od toliko drugih, ili se meni čini da koliko god bili različiti AIKIDO nas nekako usmjerava u istom pravcu, ka istim vrijednostima i onima koji mu daju šansu pokaže jedan novi način razmišljanja, novi put, novi osjećaj, novi život.
Za mene to nije bila ljubav iz mladih dana, jer smo se relativno kasno sreli i upoznali i imam osjećaj kao da smo se dugo tražili. Ali možda je tako i bolje jer sam u međuvremenu valjda bolje znao šta mi je potrebno i šta želim.
Kao klinac sam se tražio u raznim sportovima, najduže u Džudou, 4 godine, ali ništa nije kliknulo, nije me držalo, ispunjavalo. Jednostavno nijesam vidio smisao u takmičenju sa drugima, a naročito u ispoljavanju neke agresije ili povređivanju drugih ljudi. Sve mi to nekako nije imalo smisla.
Neko sam ko ne osjeća potrebu da se takmiči sa drugima, da se dokazuje drugima, u bilo čemu.
Jedino sa sobom i jedino sebi.
Čak i sama potreba za fizičkom aktivnošću, iako sa godinama sve izraženija, kod mene je bila takva da me nije držalo ili zadovoljavalo samo trčanje, bicikl, plivanje, a pogotovo ne teretana.
Uporno sam ponavljao da mi treba nešto smislenije, nešto što će se poklopiti sa mojim načinom razmišljanja, nešto što nudi više od puke fizičke aktivnosti ili “sekanja željeza” kako sam bez želje da omalovažim u šali nazivao ono što se najčešće radi u teretanama.
Sva ta moja dugogodišnja razmišljanja i traženja su nekako uvijek nudila isto rješenje – AIKIDO.
Što sam više čitao i gledao o tome, to mi se više sviđalo i na kraju sam bio ubijeđen da upravo to želim da probam. Međutim, kako sam se godinama seljakao za poslom iz grada u grad i kako ni u jednom u kome sam živio nije bilo AIKIDO kluba, to je ostalo na čekanju, kao neka tiha čežnja i neostvarena želja.
I napokon, pošto sam zbog mog tadašnjeg poslovnog angažmana došao i pustio korijene u Podgorici, otvorila se mogućnost za to. Kao da su se sve kockice napokon složile.
Moj prijatelj Zoki kaže, našao sam klub, znam tamo neke fine ljude, hoćemo li? Naravno! Dolazimo i učitelj na prvom času kaže: Super je što ste došli, probajte, ali već je 10. april, skoro kraj sezone, ljudi su počeli od septembra, ne znam da li ćete se uklopiti. Ako ne, sačekajte, pa od septembra. Nema šanse! Ostajemo! Tako je i bilo, išao sam na svaki trening, upijao sve što sam čuo i vidio i kroz par mjeseci, čini mi se ravnopravno sa ostalima polagao za svoje prvo učeničko zvanje. Kako tada, tako i danas, a nadam se i još dugo.
Našao sam sve što sam tražio: aktivnost i vještinu koja je mnogo više od fizičkog vježbanja, koja u potpunosti odgovara mojim pogledima na Svijet, koja teži deeskalaciji sukoba i baštini ljubav, harmoniju i jedinstvo čovjeka sa drugim ljudima i svim što ga okružuje, koja te upućuje da se takmičiš samo sa samim sobom i da je najvažnije pobijediti sebe i sebe učiniti boljim, a time ćeš i cijeli Svijet.
Vještinu koja predstavlja cijeli čovjekov život kao put i težnju ka tim vrijednostima i idealima, koji nas uče da u sukobu ne moramo po svaku cijenu poraziti, a pogotovo ne povrijediti protivnika, već da se povežemo sa njegovom energijom i svojim djelovanjem je preusmjerimo i povratimo harmoniju i mir, kao što se rijeka poslije brzaka ponovo umiri i nastavi svoj tok.
Osim toga, našao sam i grupu divnih ljudi koji slično razmišljaju i sa kojima je čast i zadovoljstvo dijeliti sva ta iskustva i život, na tatamiju i van njega, među kojima prednjači naš učitelj čija energija i predanost ne prestaju da fasciniraju i motivišu.
Sve to je rezultiralo mojom velikom ljubavlju, entuzijazmom i posvećenošću AIKIDO-u koja me poslije nekoliko godina i dalje drži i vodi ka predstojećem sticanju majstorskog zvanja u ovoj predivnoj vještini i nadam se da će to da potraje i dalje jer mi se čini da tek sad spoznajem sve veću ljepotu, dubinu i smisao svega onoga što je O’Sensei utkao u AIKIDO.
Zbog toga sam neizmjerno zahvalan svima i svemu što me je dovde dovelo i radujem se svakom novom danu i svakom novom treningu.