Author: Admin

Prošla je evo godina od kako sam se spremao da napišem esej prije polaganja za majstorsko zvanje – Shodan. Polaganja za koje sam smatrao da ću da odradim sa mojom četvoricom „saboraca“ sa tatamija. No, prošla je godina jer se moj pogled na nivo vještine, spremnost i moj napredak uopšte, nije poklapao sa viđenjem Denisa, mog Senseia, koji mi je preporučio da odložim polaganje, makar za pola godine.

Kažu da je vrijeme majstorsko rešeto i ispostavilo se da je tako. Evo prošla je godina od razgovora sa njim i uviđam da je bio u pravu. 

Kako ukratko objasniti nekome šta je to AIKIDO?
Lakše bi mi bilo to demonstrirati na tatamiju bez ijedne izgovorene riječi.
Kako da dam mjeru nečemu što je, po meni, beskrajno?
Da li uopšte mogu pričati o tome šta bi moglo biti na kraju, a tek sam na početku?

Ova pitanja sam sebi postavljao prije nego sam počeo da pisem esej i iako ovih dana polažem za majstorsko zvanje, smatram da sam tek na početku svog AIKIDO puta.

Ljetnji avgustovski dan 2015. – pivo, plaža, vrućina i opušteni razgovor sa drugarima. Žalim se na sve izraženiji bol u donjem dijelu leđa i za takvo stanje “krivim” posao kojim se bavim i nedostatak fizičke aktivnosti. A onda mi jedan od drugara kaže: “AIKIDO treninzi bi ti možda bili od pomoći. Trener u klubu u kojem treniram veliki akcenat stavlja upravo na istezanje i jačanje mišića…“ – zanimljivo pomislih, „…a u samoj vještini se ne koristi snaga već energija protivnika da bi ga savladao…” nastavi drugar, čime me je dodatno zainteresovao. Obzirom da, objektivno gledajući, i nisam posjedovao neku veliku snagu jer sam imao svega 70-ak kilograma odlučih da pokušam.