Pišem ovaj post onako iz perspektive starog majstora koji se povukao u planine da pročisti misli meditacijom, doživi spoznaju realnosti našeg fizičkog postojanja i potraži odgovor na pitanje o suštini života, univerzuma, svega za šta znamo i ne znamo.
Morate priznati da ovo zvuči ljepše, nego da sam rekao da sam na pauzi od treninga radi ličnih razloga 🙂
Ideja za ovaj post je nastala nakon razgovora sa dvoje dragih ljudi, učenika u našem AIKIDO klubu. Onako uz konzumiranje jednog prehrambenog proizvoda u tečnom obliku, razgovarali smo o AIKIDO-u i generalno o treniranju i ljubavi prema vještini.
Uvijek mi je zanimljivo i volim čuti učenike kad pričaju o energiji tijela, osjećaju koji ih obuzima dok izučavaju nove tehnike, razmišljanju o vještini mimo sale…
Kad učenici pričaju o takvim stvarima imaju onaj sjaj u očima i onaj blaženi osmjeh na koji je svaki učitelj posebno ponosan, jer vidi da je uspio da dopre do učenika i da mu u kontinuitetu prenosi znanje i da je učenik ušao u onaj “receiving mode” i da je spreman da upija.