S poštovanjem, biću koje ne zna

Idemo dalje, riječ po riječ, kao da nešto znam, ali prva pomisao mi odmjeri domet eseja. Mark Tven, inače dobar prijatelj Nikole Tesle, kaže da nevolja nikad nije zbog onoga što ne znamo, već od onoga što zasigurno znamo a što nije tako. Pa tako i za esej ne želim da zazvuči kao da nešto zasigurno znam. Klonim se nevolje.

S poštovanjem, biću koje ne zna

Trebalo mi je da osjetim fino brušenje tehnike, moć težišta uz slobodu kretanja, da izučavam ali oslobođen od svake pomisli narednog polaganja. Baš lijepe dvije godine. Da li sam napredovao?

Ne postoji veća istina od onoga što je danas, baš sada, samo u ovom trenutku. Ne doživljavam ispit poput nekog odlaska na olimpijadu — utonuće u spremanje, sve ili ništa, repeticija, zamor uma. Možda samo modeliram, ili odražavam, stanje onoga što jesam tog dana. Ispit jeste neki presjek stanja, ali ipak je samo prolazna tačka koju nadovezujemo… do naredne. Ona naredna tačka je izazovnija.

Ne mogu biti bolji na ispitu nego što zapravo jesam tad, ili sam bio prethodni trening ili ću biti sjutra. Kontinum se ne može mjeriti kroz trenutak. Svaki trenutak je jedna refleksija uma i odražava samo tu istinu. Već naredni trenutak je novi Univerzum. Možemo samo biti manje ili više prisutni u diskretnom momentu. Zato njegujem stav da sam uvijek spreman a prisutan koliko mi trenutak dopušta.

Trenutak je uvijek pravi, istinit, samo smo relativno prisutni u njemu. Za mene aikido podrazumjeva opštu prisutnost, ne samo na tatamiju, već inkluzivno za cijelo biće u svom postojanju. Tek tada postoji prilika da osjetim lakoću kada se dešava umjetnost. Vinuo sam se u traganje za tom lakoćom još od prošlog polaganja. Dopada mi se tu gdje danas postojim jer lakše upijam i bolje vidim. Ne osjećam više onog lutka kojim upravlja neki uvježban lutkar u dobroj koreografiji. Sad sam samo ja, prepušten trenutku i sjedinjen u neznanju, ali spreman više nego ikad. Savjet koji bih ponovio sebi — u redu je ne znati.


Vozim električni trotinet… sa lijevim i desnim stavom, probam gdje je težište, čvor svih tajni — onda padnem (pravilno), ustanem (zadovoljno) i nastavim da vozim (aikido). Nevjerovatno kako samo jedan pad pravi nevolju, kao efikasan učitelj, prilično ubjedljiv da nešto ipak ne znaš. Ne znaš da voziš kako si zamislio i sručio si se po asfaltu. E sad, priznaješ li to neznanje… onako iskreno prema sebi gdje nema drugih? Isto je i na tatamiju, u poslu, u životu, sa lakoćom ili bez — probaš, padneš, ustaneš i nastaviš. Ali što iskrenije protkano prihvatiš da ne znaš, to efikasnije naučeno. U redu je ne znati. Dekleracija da znaš nešto… već priziva nevolju, koja naplaćuje na prvi poziv — sigurna za naplatu kao bankarska garancija.

Dobar je pristup da ne znam. Odatle se uvijek otvaraju neki novi putevi. Ne mogu izučavati aikido i spoznati ga kao umjetnost ako uvijek sve znam. Spoznaja se dešava samo kada iskreno prihvatiš da ne znaš. Tad osluškuješ na pravim frekevencijama. Zato je u redu — jednostavno ne znam. Onda slijedi pitka spoznaja preko koje naučiš, a onda opet ne znaš…

S poštovanjem,
biću koje ne zna

Author: Đorđe Zeković

Zeko / ekskluzivno: sa svog Aiki puta

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.