Pišem ovaj post onako iz perspektive starog majstora koji se povukao u planine da pročisti misli meditacijom, doživi spoznaju realnosti našeg fizičkog postojanja i potraži odgovor na pitanje o suštini života, univerzuma, svega za šta znamo i ne znamo.
Morate priznati da ovo zvuči ljepše, nego da sam rekao da sam na pauzi od treninga radi ličnih razloga 🙂
Ideja za ovaj post je nastala nakon razgovora sa dvoje dragih ljudi, učenika u našem AIKIDO klubu. Onako uz konzumiranje jednog prehrambenog proizvoda u tečnom obliku, razgovarali smo o AIKIDO-u i generalno o treniranju i ljubavi prema vještini.
Uvijek mi je zanimljivo i volim čuti učenike kad pričaju o energiji tijela, osjećaju koji ih obuzima dok izučavaju nove tehnike, razmišljanju o vještini mimo sale…
Kad učenici pričaju o takvim stvarima imaju onaj sjaj u očima i onaj blaženi osmjeh na koji je svaki učitelj posebno ponosan, jer vidi da je uspio da dopre do učenika i da mu u kontinuitetu prenosi znanje i da je učenik ušao u onaj “receiving mode” i da je spreman da upija.
E sad… ako ste za trenutak pomislili da ću da hvalim učenike zbog naprednog razmišljanja, da dijelim komplimente pojedincima ili da ću na neki način da probam da vas inspirišem pričom o KI-u ili o mislima velikih majstora, moraću da vas razočaram jer to nije tema ovog mog posta… o tim stvarima ću drugi put 🙂
Probaću da vam prenesem ono što sam probao i njima prenijeti to veče. Lijepo je razmišljati o svemu što sam gore pomenuo, lijepo je diskutovati o vještini uz čašicu, družiti se sa ostalim polaznicima i majstorima, ali suština je da…
UČENIKU JE MJESTO U SALI.
Učenik AIKIDO-a mora da oguli strunjaču nogama (ili noge strunjačom), osjeti žuljeve od oružja, istrpi nesnosnu bol zglobova, padne i ustane se po sto puta na treningu i nakon svega ode kući srećan… i za dva dana se vrati po još…
Učenik AIKIDO-a treba da dođe na trening čak i onda kad mu nije ni do čega, čak i onda kad je važna utakmica na televiziji, čak i onda kad pokušava sebi da smisli neki izgovor da ne dođe… jer to je jedini način da napreduje. Kad kažem napreduje, mislim da dođe do zadovoljstva koje osjećamo kad možemo da upravljamo svojim tijelom na način da cijeli trening radimo tehnike koje su nam poznate, tj. da upadnemo u stanje svijesti gdje bez razmišljanja radimo tehniku, a primjećujemo svaki svoj pokret i znamo zašto ga radimo.
Učenik AIKIDO-a treba da zasluži crni pojas tako što će njegov bijeli učenički pojas znojem obojati u crno (Ovo je naravno figurativno rečeno, higijena i redovno pranje kimona se podrazumijeva 🙂 ).
Učenik AIKIDO-a treba, vježbanjem AIKIDO-a, da podere svoj kimono ili makar da na njega ostavi jasne znakove borbe, truda i zalaganja. Svi koji ste kimono, na neki način, “naslijedili” od nekog člana dobro pogledajte taj kimono i razmislite da li hoćete u tako dobrom stanju da ga prenesete na nekoga.
Učenik AIKIDO-a treba da, bez rezerve, prihvati ono što mu učitelj govori, iako mu to u tom trenutku nije jasno ili mu se kosi sa dotadašnjim shvatanjem borilačkih vještina.
Učenik u AIKIDO-a mora da sagleda svoju statistiku polaznosti te da prihvati ideju da jedino redovnim dolaskom na trening može doći do cilja koji je zacrtao. Put do tog cilja je veoma težak i on zahtjeva rad, upornost i istrajnost, a na tom putu ne postoje prečice.
To je bilo moje Slovo o učeniku… nadam se učeniče da sam dopro do tebe…
Edo ovo je bilo baš u centar!
Moja poruka za sve učenike, dobro pročitajte (čak i više puta) šta je čovjek napisao, pogodio je srž! 🙂
Ovo me podjseća na moje učeničke dane kada sam jednom pitao Denisa kako da unapredim svoj AIKIDO, i kada mi je on rekao, citiram: “što više treninga”, to je bilo pravilo broj jedan, a drugo što mi je rekao, hmm, to ipak ostavljam za drugu priliku 🙂
Danas je lakše doći do pravih informacija (kao što je ova sad), a to treba iskoristiti. 😉
Evo i jedan učenik da pusti komentar. Fizički trening je sigurno nezaobilazan za unapređivanje nečijeg AIKIDO-a. Edo to vrlo pitko piše, jednostavno sjajno!
Tema koju je Jovan produbio – kako unaprediti nečiji AIKIDO. Naravno da AIKIDO ne može, na primjer, da se izučava samo intelektualno, tako da je trening na tatamiju bitan – bez ikakvog daljeg komentara. Ali uvijek ima jedno učeničko “Ali, …”, tako i ja sad postavljam – Ali, šta sa ostalim aspektima? Nego da ispričam jednu priču, nakon koje će moje “Ali, …” biti jasnije.
Šta je rekao Veliki učitelj Uješiba na pitanje “Šta je AIKIDO?”. On je odgovorio, “Pa, dozvoli mi da to napišem za tebe i jednog dana moći ćeš da pročitaš i razumiješ”. Ono što je zapisao bile su riječi “intelektualni trening, fizički trening, trening vrlina, Ki trening – ovo proizvodi praktičnu mudrost”. Na to je još dodao, “Neće raditi ukoliko bilo šta nedostaje, te da nedostatak bilo koje stavke će učiniti sve za bezvrijednost i neizbježno spor razvoj kod nekoga”. Uvijek se mora, kako je rekao, održavati harmonični balans između ovih stavki.
Moj bi zaključak bio, bez fizičkog treninga se ne može nikako, ali ne može se i bez ostalih aspekata, u smislu razvoja nečijeg AIKIDO-a, zato svako od nas ima svoj AIKIDO.