Esej Pred Polaganje Za Shodan – Nikola Milačić

Ljetnji avgustovski dan 2015. – pivo, plaža, vrućina i opušteni razgovor sa drugarima. Žalim se na sve izraženiji bol u donjem dijelu leđa i za takvo stanje “krivim” posao kojim se bavim i nedostatak fizičke aktivnosti. A onda mi jedan od drugara kaže: “AIKIDO treninzi bi ti možda bili od pomoći. Trener u klubu u kojem treniram veliki akcenat stavlja upravo na istezanje i jačanje mišića…“ – zanimljivo pomislih, „…a u samoj vještini se ne koristi snaga već energija protivnika da bi ga savladao…” nastavi drugar, čime me je dodatno zainteresovao. Obzirom da, objektivno gledajući, i nisam posjedovao neku veliku snagu jer sam imao svega 70-ak kilograma odlučih da pokušam.

Septembar 5. – moj prvi ulazak u salu i upoznavanje sa učiteljem i ostalim članovima kluba. Svi nasmijani i srećni. Interesantno pomislih, valjda su se poslije ljetnje pauze uželjeli jedni drugih. Ali kasnije kako je trening odmicao, shvatih da su se i pored želje za druženjem uželjeli baš i AIKIDO-a. Odmah mi se svidjela energija i pozitiva kojom zrače i kojom pokušavaju da, najbolje što mogu, odrade tehnike koje učitelj demonstrira. Svidjelo mi se onako na prvu loptu, što bi rekli, i evo me 5 godina kasnije pišem esej za Shodan ( 1. DAN majstorskog zvanja).

Izbjeći ću direktno pisanje o AIKIDO-u, jer bojim se da trenutno nisam dorastao tom izazovu, i pokušaćui da izrazim ono što sam tada počeo da osjećam i kako to sada vidim, to jest kako sa vlastitim usponima i padovima kroz život koračam AIKIDO putem.

Dopustiću sebi da citiram tekst iz jednog članka o BUDIZMU koji sam pročitao, mada ne baš i ukapirao, bar ne dok nisam stekao određeni “staž” u dođo-u, a on glasi: …Vratiću se nazad u Indiju u 486. godinu p.n.e. kada se Sidarta Gautama, kasnije poznatiji kao BUDA, na samrti vratio iz kliničke smrti, okupljeni učenici su željeli da dobiju posljednju pouku o tome šta ima iza života, od učitelja. BUDA im je odgovorio:

Ne bih nikako želio da svojim stavom utičem na vaše mišljenje. Svako mora sam doći do saznanja.

Sidarta Gautama

Na početku izučavanja AIKIDO-a bio sam, slobodno mogu reći, pun nervoze i frustracije. Dalo se to vidjeti i osjetiti na tatamiju, što je učitelj svojom umirujućom, i prema svima, rekao bih različitom energijom znao da “kanališe” u pravom smjeru. Kako je vrijeme odmicalo, sve mi je više prijalo da budem na tatamiju. Polako, ali sigurno bol u leđima se umanjio i postao podnošljiviji, a mozak je počeo funkcionisati „nekako“ drugačije.

Moram priznati da sam sebe smatrao talentovanim za sport pa negdje i za borilačke vještine, ali sam vježbajući AIKIDO shvatio da je mnogo prostora i na fizičkom i na psihološkom planu u kojima mogu da se unaprijedim… da je mnogo prostora i potrebe za usavršavanjem… učenjem.

Prepuštajući se čarima treninga i pokušavajući da shvatim sve što učitelj govori i pokazuje, počeo sam doživljavati promjene, prije svega na polju nekih svojih loših navika i slabosti, a kroz AIKIDO i vrijeme provedeno sa divnim ljudima, od kojih me većina i danas okružuje, uvidio sam činjenicu da je bitno i zajedništvo koje se stvorilo među nama. Na tatamiju, ali i mimo njega, dijelimo međusobno uspone i padove, ponovno ustajanje i napredak. Dijelimo lijepe i teške momente, a to je životno bitno.

Pored uvježbavanja tehnika, jačanja mišića i cijelog tijela, kroz AIKIDO sam osjetio razvoj onog po meni najbitnijeg – vlastitog UMA i DUHOVNOSTI. Izazov je bio izbaciti svoje JA, a ipak ostati svoj. AIKIDO je možda po tome i jedinstven, jer niti prepoznaje, niti priznaje JA, a opet radi na njegovoj izgradnji.

Sjećam se polaganja za 6 i 5 KYU. Naporan rad i uvježbavanje tehnika krunisali smo dobro odrađenim polaganjima. Sjećam se kako sam bio pun sebe u to vrijeme… ponosan i sretan.

Nakon prve ljetnje pauze, neposvećenost i sve češći izostanci sa treninga rezultirali su mojim nezadovoljstvom polaganja za 4, a kasnije i za 3 KYU. Poslije razmišljanja i razgovora sa samim sobom (negdje sam pročitao da u psihologiji je to preporučljivo 🙂 ), zapitao sam se: Da li sam ja za ovo?… Da li je AIKIDO previše kompleksan za mene?!… Da li je promjena koju osjećam baš to što želim?!… No, razgovor sa učiteljem i njegova vjera, kako u mene tako i u ostale “saborce sa tatamija”, pomogao mi je da nastavim gdje sam stao. Tada se desila najveća promjena nakon koje sam počeo sagledavati stvari iz drugog ugla i sve sam više nastojao da provodim vrijeme sa prijateljima iz dođoa. Više smo razgovarali i više razmjenjivali mišljenja, komentarisali rad, lične stavove, ali i posvećenost učitelja koji je sebe i svoje vrijeme davao nesebično. I nekakao se sve posložilo… prvenstveno u glavi!!!

I da ništa u životu nije slučajno, pokazuje i činjenica da je upravo u to vrijeme, sa novom generacijom polaznika naše škole došla i moja prva PRAVA LJUBAV. Ljubav koja je kasnije i krunisana brakom. Zbog toga mi i dan danas odjekuje u glavi rečenica koju mi je još na početku rekao učitelj “NA TATAMIJU JE SVE MOGUCE!”

Za 2 KYU se radilo dobro i naporno, ali samo polaganje je kod svih nas prošlo neočekivano loše rekao bih – kod mene sigurno. Bili smo spremni… u nivou…, ali jednostavno nismo pokazali to „šta znamo“. S tim u vezi, i danas mi odzvanja komentar koji nam je učitelj uputio: „Danas niste uspjeli da pokažete koliko znate, ali ste pokazali ko ste!“ I zaista je bilo tako. Nakon toga smo svi usmjerili svoj rad na tatamiju u skladu sa tom konstatacijom i danas se nadam da ću na polaganju za Shodan uspjeti da pokažem da sam neko ko je spreman da podnese pritisak polaganja i uspjeti da da najbolje od sebe.

Ubrzo nakon polaganja za 2 KYU, na seminaru Vrnjačkoj Banji neočekivano mi se ukazala prilika za novi izazov i iskustvo – da ukiram našem Vuletu za njegov Shodan.

Nekako olako se javih na pitanje učitelja “KO JE SPREMAN DA UKIRA VULETU NA POLAGANJU ?”, a na njegove riječi “NEGDJE SAM SE I NADAO DA ĆEŠ TO BITI TI…” prođe mi kroz glavu misao “FIZIČKI, A NI PSIHIČKI NISAM SPREMAN”, ali neki dobar i lijep osjećaj koji me je obuzeo zbog te prilike me nije napuštao.

Ipak, tih dana sam bio na velikim mukama sa sobom. Imao sam strah da bih mogao Vuletu upropastiti polaganje, osramotiti sebe, a na neki način mogao osramotiti i svog Senseija. „Težina“ časti i povjerenja koja mi je tada ukazana mi je predstavljala veliko opterećenje i kako to već biva kad se dođe do neke prelomne tačke, izlaz iz svog straha opet dobih kroz “čašicu” razgovora sa učiteljem i nekoliko njegovih SMS poruka. Sada kad pomislim na to, ono što najjasnije vidim je duboko povjerenje koje mi je ukazano. Na taj način, čini mi se da sam naučio lekciju da prihvatim nivo vještine koji posjedujem i prihvatim svaku okolnost cijelim svojim bićem ostavljajući iza sebe slabost i nepovjerenje u sebe.

Poslije položenog 1. KYU-a i kroz rad na tatamiju u periodu pripremanja za Shodan, sjedim u udobnoj stolici i razmišljam koliko je potrebno iskustva, a još više smjelosti da se misli pretoče u pisanu riječ kojom bi se dalo tumačenje ili samo viđenje AIKIDO-a kao cjeline.

Kao i život, i AIKIDO se mijenja, onako kako sami rastemo i mijenjamo se. Doživio sam promjenu. Promijenio se moj ugao gledanja na stvari uopšte, pa samim tim promijenio se i način na koji sada doživljavam AIKIDO. Negdje intimno, nazirem da sve više razumijem. Nije više riječ o tuči, sukobu, kako sam to negdje na početku mislio, već je riječ o borbi sa samim sobom, sa životnim problemima i vlastitim nedoumicama.

Ako padnem, trebam ustati – trebam shvatiti da pad nije kraj već, kako reče učitelj na jednom od treninga, da je pad produžetak kretanja. Riječ je o tome da čovjek ne treba da očekuje ništa, a opet da bude spreman na sve, jer treba biti svjestan svojih sposobnosti i ograničenja. Riječ je o tome da se treba POKRENUTI IZ CENTRA, opustiti se, udahnuti duboko, razbistriti um i zapitati se: Kako se osjećam? Sa kim i za koga se borim? Kojim putem idem?

Otuda i imam strah da li će ovo ovdje napisano na pravi način opisati to što osjećam ili će predstavljati samo gomilu riječi bez smisla i poruke.

Kako god, svako od nas izvući će različite pouke.
Moja pouka je da je život mnogo ljepši i lakši kada se potrudimo da ga posmatramo iz drugog ugla, ugla “UMIJEĆA MIRA”.

Nije lako, kao ni put do svega u životu što je lijepo i vrijedno. Ali je vrijedno truda. I zato ću završiti riječima O Sensei-a:

Život je rast.
Ako prestanemo da rastemo, fizički i duhovno, mi kao da smo mrtvi.

O Sensei

Nikola Milačić

Postavi odgovor

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.