Esej Pred Polaganje Za Shodan – Nebojša Dragojević

Kako ukratko objasniti nekome šta je to AIKIDO?
Lakše bi mi bilo to demonstrirati na tatamiju bez ijedne izgovorene riječi.
Kako da dam mjeru nečemu što je, po meni, beskrajno?
Da li uopšte mogu pričati o tome šta bi moglo biti na kraju, a tek sam na početku?

Ova pitanja sam sebi postavljao prije nego sam počeo da pisem esej i iako ovih dana polažem za majstorsko zvanje, smatram da sam tek na početku svog AIKIDO puta.

Za sada jedino što mogu da opišem je moj lični utisak i kako sam prošao dio puta tj. kako je to bilo od početka do danas kada treba da polažem za majstorsko zvanje.

Kako sam se našao u AIKIDO-u? Da budem iskren, sasvim slučajno. Na nagovor drugara sam došao da odgledam AIKIDO trening.

Mada sam i ranije imao interesovanje za borilačke vještine, čak sam neke kratko i trenirao, nisam se u njima zadržavao jer u samom pristupu tim vještinama nisam nalazio nešto što bi me motivisalo da ostanem i posvetim se njihovom izučavanju. Sa AIKIDO-om je bilo drugačije.

Na prvo gledanje, pored same vještine, ono što me “kupilo“ je interakcija između partnera u AIKIDO-u, način ponašanja u dođou, poštovanje prema učitelju i njegova zahvalnost prema učenicima i neka neobjašnjivo pozitivna atmosfera.

Kako sam odmalena bio “navučen” na sport, a atletikom sam se aktivno bavio u značajnom periodu svog života, moja namjera je bila da se do kraja života na neki način bavim sportom i tu mogućnost sam odmah prepoznao u AIKIDO-u.

I naravno, već sljedeći trening sam se našao na tatamiju i tako je počeo moj “PUT“.

Kroz život, kod mene se izgubilo dosta prirodnih i logičnih pokreta koje smo kao djeca učili, i na taj način takoreći tijelo se “zatrovalo” i to je trebalo sanirati. Upravo je AIKIDO došao kao savršena terapija. Kroz vježbanje AIKIDO-a, tijelo mi se počelo vraćati u svoj prirodni režim, um je počeo spoznavati i registrovati pravilne i za tijelo lakše pokrete. Samim tim neki pokreti koji su mi u početku zahtjevali ulaganje snage mogli su se ponavljati više puta pa je odlazak na trening opravdao svrhu i dobijao na značaju. I tako redom korak po korak naučio reagovati pravilnije i pravovremeno, a ponekad i instiktivno. Tijelo mi je došlo do forme koja mi se u početku činila nedostižnom.

Pored toga, jedna od spoznaja koje su mi bile dragocjene, je da se u AIKIDO-u uporedo sa tijelom razvija i jača duh, tj. unutrašnji osjećaj spoznaje da sam jači i da “mogu sve”.

Prije kontakta sa AIKIDO-om nikada se nisam bavio japanskim jezikom i tradicijom, a kojom sam danas fasciniran!

Prvi put sam se tada susreo sa nekim od načina meditacije, pojmom ekstenzije, pojmom centra, pojmom pravilnog stava… Sve mi je to bilo novo i zbunjujuće, ali istovremeno i interesantno i izazovno.

I joga mi je bila potpuna nepoznanica dok se neke vježbe nisu počele provlačiti od strane učitelja na početku svakog treninga uz ostale vježbe zagrijavanja i istezanja.

Svidio mi se sam koncept treninga. Iako je djelovalo sponatno, svaki detalj je predhodno dobro osmišljen i unaprijed pripremljen, a ima za cilj da nas od samog početka uvede u neku temu kojom ćemo se baviti u nastavku treninga, vezano za neki od principa i mnogobrojnih tehnika. Na taj način svaki trening je bio sam po sebi orginalan i jedinstven, i znao sam da bi bila prava šteta izostati sa bilo kojeg od Njih.

I to me drži do ovih dana. To da se potrudim da ne izostanem sa niti jednog treninga. Nasuprot tome, porodica bi me često ubjeđivala da preskočim trening zbog iscrpljenosti poslom ili zbog ostalih obaveza u životu, ali to kod mene nije bila opcija. Ono što u startu nisu razumjeli, je činjenica da je upravo rad na tatamiju bila moja terapija i odušak od svega napornog, u toku dana. To je bilo moje lično vrijeme. Pomogao bih dragoj da uspavamo klince (bandite) i onda bih rasterećen išao na trening.

Vrlo brzo, nije se postavljalo pitanje da li ću ići, već koliko ranije ću da krenem. Ni kašnjene takođe nije bila opcija. Čak sam u nekoliko slučajeva i sa zdrastvenim problemima dolazio na trening i naravno, vraćao sam se bolji nego što sam bio na početku treninga. Kasnije sam imao osjećaj da bih iznevjerio i sebe i učitelja i “saborce” sa tatamija ako se ne bih pojavio na treningu i bio dio zajedničkog učenja i napredovanja.

U startu sam imao dosta prepreka. Tijelo nije uvijek pratilo um, upitno je bilo i tadašnje razumijevanje, a onda i taj problem sa egom. Iako sam se trudio da se ne primjećuje, bio je prisutan, u meni. Trebalo je nekom da dozvolim da mi zada udarac, a da mu JA, po starom dobrom običaju, ne uzvratim istom mjerom. Da me prozovu na tatamiju da baš JA budem primjer kako neka vježba ne treba da se radi. Meni će neko da naređuje šta ću JA da radim, itd, itd.

Tad nisam znao, ali sada sam svjestan da je to samo dio puta. Puta na kojem sam upravo ja pobjednik ako uspijem da pobijedim samog sebe.

Kako je vrijeme prolazilo i kako sam sebe kao ličnost uobličavao na tatamiju počeo sam sve više da uživam u treningu. Primjećivao sam kako vremenom postajem sve bolji i kako se ego polako gubi i ne predstavlja više barijeru za dalji napredak.

Sljedeća prepreka koju je trebalo savladati je bio strah da ne povrijedim osobu ispred sebe koja mi pomaže da uvježbavam tehnike. Nije isto kada me neko na ulici napadne pa iz straha ili bijesa imam želju da ga povrijedim.

Sa druge strane, dugo nisam mogao izgraditi pravilan napad jer mi je pristup u AIKIDO-u bilo nešto sasvim drugačije i nisam imao nikakvu želju ili motiv da napadnem tj. da simuliram napad jer nisam bio ničim izazvan.

No, bez pravog napada ne može se pravilno izučavati određena odbrana i ne može se pokrenuti protivnika u željenom pravcu kako princip nalaže i kako bi tehnika imala smisao, pa je zbog toga toliko i trajalo moje sazrijevanje u neku vrstu ratnika na tatamiju.

Takođe sam bivao sve više svjestan koliko pravilno izvedena tehnika može biti moćno “oružje” i koliko je bitno da njima pravilno ovladamo upravo u cilju očuvanja partnera ili eventualnog napadača.

Iz tog razloga me i toliko čekanje na jedno zrelije shvatanje AIKIDO-a kao i samih tehnika više nije brinulo. AIKIDO nije osmišljen da nekom naudi, nego da se zaštitimo od napada time što ćemo savladati protivnika, a da ga pri tome ne povrijedimo. Pored toga, uz ovakav pristup i način vježbanja, u potpunosti mi se izmjenio stav prema rješavanju konfliktnih situacija i eventualnih sukoba.

Po meni, rad na tatamiju je život u malom. Ako kroz trening pokažemo da kroz upornost i istrajnost dolazimo do cilja isto je i u životu. Ako odustajemo jer je zahtjevno i “teško”, isto će nam se dešavati i u životu!

Sa druge strane, vremenomBilo kako bilo, sve prepreke su polako nestajale i došao je red i na prvo polaganje. Bilo je to za 6 KYU (najniže učeničko zvanje) i tu je bio spisak tehnika koje se moraju demonstrirati do određene forme. Tehnike sam ponavljao do polaganja na stotine puta u glavi, i na desetine i destine puta na tatamiju. To sam shvatio kao misiju, da položim i sa tim završim. Ali nije baš tako bilo u mom daljem razvoju shvatanja.

Neko vrijeme nakon tog prvog polaganja, uvidio sam da jedna slikovita predstava spoznajnog u AIKIDO-u, koju mi je učitelj prenio jednom prilikom u ličnom razgovoru, kroz balone od sapunice, ima puni smisao. Prosto, kad se jedna sfera (balon) ispuni znanjem, do te mjere da u nju više ne može stati ništa, ona se rasprsne i nestane. I tako se nađem u drugoj mnogo većoj u kojoj se osjećam sićusno i shvatam da sa vrlo malo znanja raspolažem. Uviđam da sam ono što sam do skora branio na polaganju mogao mnogo bolje da demonstriram. Bolje uočavam šta moja izvedba tehnike treba da sadrži i na šta trebam staviti akcenat kako bih upotpunio formu.

Ali onda počinje nova misija, nove tehnike za uvježbavanje za sljedeći KYU. Tako sam se sa svakim sljedećim polaganjem prelazio iz manje u veću sferu spoznaje i, nekako, svaki put bih bio isfrustriran količinom predhodnog neznanja.

Tada nisam, ali sada shvatam da izazov i jeste u tome da svaki put kada postanem svjestan nepoznavanja neke tehnike, treba da nastavim da se bavim njome do najsitnijih detalja. Sve dok ne postane “savršeno” jasna tj. osviješćena… makar, do nekog novog spoznajnog balona.

Mišljenja sam da sva draž AIKIDO-a i jeste u tome, što na tom putu, u tom svom uspinjanju, nikad neću doseći vrh, a da iznad njega ne ugledam još visočiji, koji će me mamiti da ga osvojim. Najviše od mene zavisi da li ću i na koji način osvajati te vrhove.

Još jedan od momenata koji ću istaći.

Do polaganja za 1 KYU sam razmišljao samo o sebi. Koje tehnike treba da usavršim da izgledaju “besprekorno”, kako ću nastupiti, koji pad da popravim da izgleda bolje, kako će moje polaganje izgledati, itd, itd. A onda mi se desilo sljedeće. Postao sam svjestan da ispred sebe imam partnera – Torija. Njemu je u radu potrebna moja pomoć kao Ukea, da na polaganju pokaže šta sve zna i koliko je ovladao zadatim tehnikama. Svjestan toga imao sam ogromnu želju da doprinesem njegovoj što boljoj demonstraciji. Na polaganju sam se u velikoj mjeri trudio da dam maksimum u asistiranju i time sam postao svjestan ličnog napretka. Moram istaći koliko je bio dobar osjećaj poslije polaganja kada je On pohvaljen kao neko ko je blistao u svom nastupu.
Upravo taj osjećaj je, sam po sebi, bio nagrada!

Moja očekivanja na početku izučavanja AIKIDO-a, i danas pred polaganje za Shodan se u velikoj mjeri razlikuju.

Nekada su moja očekivanja bila da što prije stignem do majstorskog zvanja i jedva sam čekao da prođe taj period potreban da bi se stekao uslov za ovo polaganje. No, sada je to mnogo drugačije. Rekao bih zrelije.
Upravo sada nemam nikakvu potrebu da žurim ka nečemu.
Želim da to zvanje bude posve zasluženo.
Želim da što duže uživam u učenju, i da mi u tom procesu zbog žurbe ništa ne promakne.
Želim da budem svjestan trenutka u kom se nalazim.

Sada smo jedna velika familija na tatamiju i koju je nemoguće zadržati samo u dođou . Ti ljudi su već neko vrijeme postali sastavni dio mog života i van tatamija. Partneri na tatamiju su prijatelji u životu i šta god da treba tu smo jedni za druge bez ikakvog skrivenog interesa. Što je za mene neprocjenljiivo.

Skup divnih, jedinstvenih ljudi okupljenih oko iste ideje i od kojih imam šta da naučim!

Sa svojim djelima i gestovima, su me dobili za sva vremena, i sa njima bih volio izučavati ovu plemenitu vještinu do god mi to život dozvoli.

Beskrajno sam im zahvalan što su pomogli da danas budem tu gdje jesam!

Nebojša Dragojević

Postavi odgovor

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.