Za par dana stičem uslov da polažem za Shodan – prvi DAN – majstorsko zvanje u AIKIDO-u i osjećaj koji me prati već neko vrijeme zbog toga je mješavina uzbuđenja, straha i odgovornosti.
Zaslužiti hakamu na prvi pogled je dug put. Ali vremenom, naročito sa ove tačke gledišta, shvatam da je to samo početak puta. Nositi hakamu je vječna obaveza koje ću nadam se biti dostojan.
BUŠIDO – Put ratnika
BUŠIDO, Duša Japana, Inazo Nitobe
“Kodeks onih moralnih načela koje vitezovi treba da posmatraju. Prije svega, to nije jedan pisano fiksirani kodeks već se sastoji od načela, usmenih predanja i samo je djelimično zapisan od poznatih vitezova ili naučnika. To je kodeks koji prava djela čini svetim, zakon koji je zapisan u srcu. Bušido se ne gradi na kreativnim djelima jednog sposobnog uma ili na životu poznatih ličnosti, to je više proizvod organskog rasta u vjekovima vojnog razvoja…”
Djetinstvo… 1986.
Jedan od prvih idola u mom životu bio je Stalone. Borac koji se iz “petnih žila” trudio da na pošten način ostvari svoje snove.
S nestrpljenjem sam iščekivao da dođem na selo kod babe da malo “glumim” Rokija. Ustajanje u 6… Doručak (ako se ispijanje 4 živa jajeta može tako nazvati :)… Uhhh, naježim se na pomisao kad sam to uradio prvi put)… A onda u jurcanje za kokoškama u kokošinjcu… Kao vježbam brzinu!
Još tada su mi se urezale njegove riječi:
U životu nije bitno koliko jak udarac možeš zadati.
Sylvester Stallone
Stvar je u tome koliko jak udarac možeš primiti i nastaviti naprijed!
Iako sve ovo djeluje naivno i pomalo djetinjasto, kasnije se ispostavilo da su mi njegove riječi u životu mnogo značile, pa i pomogle.
Odrastanje
Godinama kasnije, probao sam više sportova: plivanje, vaterpolo, ful kontakt, streljaštvo… i ni u jednom se nisam pronašao iako sam u većini bio prilično dobar.
Sve do 1995.
godine kada je u Podgorici počeo sa radom prvi AIKIDO klub.
’95., baš kada je Sigal bio na vrhuncu svog doprinosa razvoju AIKIDO-a. Još
jedan glumac koji mi je “pokazao” PUT.
Narednih par godina sam aktivno trenirao AIKIDO, a onda pauza. Terenski posao mi nije dozvoljavao da budem redovan na treninzima, samo ponekad neki individualni i to je to.
Sazrijevanje
2001. godine u udesu sam povrijedio kičmu. Vukao sam tu povredu šest godina sa mišlju “biće bolje”. Hm, kakva greška! Koliko je samo života ta misao istrošila. Hrabriti se sa “biće bolje”, a ne činiti ništa po tom pitanju je greška koja ne prašta.
Konačno, 2007. godine poslije još jedne sitne povrede stanje se pogoršava i tu počinje borba.
Poslije operacije, koja je bila par dana nakon tridesetog rođendana, a poslije skoro dva mjeseca ležanja u nepokretnom stanju učiti ponovo da hodam je bilo veliko iskustvo za mene. Ponekad je djelovalo nedostižno, ali odustajanje nije bila opcija. NIKAD!
Volja da se vratim normalnom životu je bila mnogo jaka i, rekao bih, presudna za oporavak.
Do prvog laganog treninga trebalo mi je nešto malo manje od 24 mjeseca.
Tada sam upoznao Petra Karadžića, doktora sportske medicine, čovjeka koji je odigrao značajnu ulogu u tom dijelu mog života. Za sedam mjeseci intezivnih treninga doveo me u zavidnu formu.
A onda opet lutanje… ful kontakt, box… i konačno, opet AIKIDO.
Zahvaljujući Bobanovoj upornosti u maju 2016. dolazim na moj prvi trening u salu Milenijum i mogao bih reći da od tog trenutka više ništa nije isto. Odmah sam uvidio da sam na pravom mjestu ili bolje rečeno, na pravom putu – PUTU samospoznaje, ličnog čišćenja i oblikovanja.
Negdje u početku, možda peti-šesti trening trener me pitao “Zašto dolaziš ovdje?” na šta sam mu odgovorio da tražim sebe. “Zar to ne tražimo svi?” odgovorio je na to.
Brzo sam promjenio način razmišljanja o mnogim stvarima ili bolje reći – posložio stvari. Od tog trenutka više ne treniram AIKIDO već izučavam, a ispred sebe više nemam trenera već učitelja.
Sa ovakvim pristupom, kako u AIKIDO-u tako i u svakodnevnim poslovnim i porodičnim obavezama, napredak je svakim danom bivao veći.
Poslije par godina ukazano mi je povjerenje od strane učitelja da asistiram u vođenju časa za djecu. Povremeno, na moje veliko zadovoljstvo, i sam vodim časove za djecu, a to je nemjerljivo iskustvo koje ima veliki uticaj na razvoj mog AIKIDO-a, ali u velikoj mjeri i na moj lični razvoj.
Čitavog života učim od drugih i kako treba i kako ne treba. Kroz lična iskustva i stalnu nadogradnju, kroz život – kroz AIKIDO, došao sam do početka novog poglavlja u svom životu sa kojim, evo, počinjem svoj prvi esej. Esej koji sam na početku smatrao “velikom obavezom i opterećenjem”, a koji sada doživljavam potpuno drugačije.
BUŠIDO – Put ratnika
Za par dana stičem uslov da polažem za Shodan – prvi DAN – majstorsko zvanje u AIKIDO-u.
Osjećaj koji me prati već neko vrijeme je mješavina uzbuđenja, straha i odgovornosti.
Uzbuđenje zbog prilike za verifikaciju uloženog truda koji je iza mene.
Straha da neću opravdati svoja i očekivanja ljudi koji vjeruju u mene.
Odgovornosti od nošenja hakame!
Hakama kao nezaobilazni dio opreme ratnika drevnog Japana, koju danas nose visoka zvanja u AIKIDO-u nije samo “modni detalj” kao što sam negdje pomislio prvi put kada sam ugledao aikidoku. Hakama je mnogo više od toga i na njoj je čak sve ispisano.
U početku su to za mene bile samo linije. No, vremenom, počeo sam da razumijem, osjećam, šta koja linija znači i da pronalazim sebe u njima.
Yūki – hrabrost, odvažnost
Sakrivanje kao kornjača u oklop, nije uopšte život. Pravi ratnik mora posjedovati herojsku hrabrost. Ona je u potpunosti rizična i znači živjeti život u punoći i ljepoti. Herojska hrabrost nije slijepa, ona je inteligentna i snažna.
Jin – čovječnost, milosrđe, dobronamjernost
Kroz intezivan i naporan trening pravi ratnik postaje brz i snažan. On nije kao drugi ljudi već snagu koju razvija koristi za dobrobit drugih. On ima saosjećanje i pomaže bližnjima bez obzira na okolnosti. Ukoliko potreba da se pomoć ukaže čak i ne postoji, on ide svojim putem da je potraži.
Gi – pravednost, integritet
Kroz svoja djela budi iskren prema svim ljudima. Vjeruj u pravdu, ali ne onu koja dolazi od drugih, već u onu koja dolazi od tebe. Pravi ratnik sve posmatra kroz iskrenost, pravednost i integritet.
Rei – etikecija, ljubaznost
Pravi ratnik nema razloga da bude okrutan, niti da dokazuje svoju snagu. Ratnik je uljudan čak i prema neprijateljma. Ratnik nije poštovan samo zbog snage koju iskazuje tokom bitke već i zbog načina postupanja prema drugima. Prava snaga ratnika postaje očigledna tokom teških vremena.
Makoto – iskrenost, poštenje
Kada ratnik kaže da će učiniti neko djelo, ono se već može smatrati učinjenim. Ništa ga neće zaustaviti da izvrši ono što je rekao da će uraditi. On nema potrebu da daje obećanje. Govor i rad za njega su isto.
Chūgi – odanost, vjernost
Ratnik je odgovoran za sve što je učinio i sve sto je rekao, kao i za sve posljedice koje proističu iz toga. On je iskreno i neizmjerno odan svima o kojima vodi brigu.
Meiyo – čast, ugled, slava
Ratnik ima samo jednog sudiju koji sudi o njegovom ugledu i karakteru – to je on sam. Odluke koje donosi i način na koji će ih izvršiti su odraz onog što zaista jeste. Nije moguće sakriti se od sebe.
Zaslužiti hakamu na prvi pogled je dug put. Ali vremenom, naročito sa ove tačke gledišta, shvatam da je to samo početak puta. Nositi hakamu je vječna obaveza koje ću nadam se biti dostojan.
Nemanja Radević
*Značenje linija na hakami preuzeto sa aikibloga “Hakama i sedam vrlina samuraja” od Denisa Tomovića.