Kao i mnogo puta do sad bio sam u razmišljanju da li da u kreiranju naslova za post postupim onako “novinarski” na nivou servisne informacije ili da se prepustim romantičarskom duhu i osjećaju koji mi od održanog časa još uvijek kovitla stomakom. I odlučih se za oba.
Za prvi pristup sam se odlučio iz prostog razloga da ispoštujem naše domaćine iz Porto Montenegra u Tivtu koji su događaj o kojem pišem najavili kao javni čas AIKIDO-a u okviru izložbe “Sakura će ponovo cvati” koju Gordana Tomić, renomirana umjetnica i naša draga prijateljica, održava ovih dana u zgradi Muzeja pomorskog nasljeđa. I evo da nastavim u tom duhu, čas smo održali u petak 16. juna i… Toliko sa prvim pristupom.
Što se ostalog tiče, jednostavno moram dati slobodu romantičarskom duhu i osjećaju koji sam maloprije pomenuo jer to što se desilo je bilo uzvišeno i nekako magično, a nadam se da svi koji su bili prisutni dijele takav stav. U stvari, nekako sam ubijeđen u to.
Počeću od činjenice da je još prije par mjeseci Gordana došla na divnu ideju da AIKIDO bude dio čitave priče koju ona želi da ispriča svojom izložbom jer su dva od tri opusa koje izlaže inspirisani Japanom, samurajima i Umijećem mira – filozofijom O’Senseija.
Imajući u vidu Gordanino dugogodišnje poznanstvo sa Bobanom i sa mnom, njen izbor oko toga ko bi to trebao da osmisli i izvede bio je lak. Nije nebitno da naglasim činjenicu da su ta poznanstva godinama bila paralelna tj. da međusobno nismo znali da smo povezani zajedničkim prijateljstvima i nekim drugim nitima. I sve tako do prije par godina kada smo se “sreli” i shvatili da dijelimo istu energiju i kada su se te rijeke prijateljstava stopile u jednu, kreirajući novu energiju, inspiraciju i iskreni odnos kakav se danas rijetko sreće.
Ideja se ne sprovodi, ideja se slijedi
I tako, slijedeći Gocinu ideju i na krilima sinergijskog efekta pomenute energije i inspiracije od ideje petominutne prezentacije AIKIDO-a prilikom otvaranja izložbe, preko polučasovne demonstracije koju bi odradili Boban i ja, došli smo do dvočasovnog javnog časa AIKIDO-a koji ćemo nas desetak iz Centra održati kao zaseban događaj.
I bi tako.
Od momenta kad smo konkretno odredili termin i opredijelili se da u formi časa prikažemo AIKIDO kao umjetnost što AIKIDO u svojoj suštini jeste, svi u klubu smo osjetili pokretačku vibraciju i svako od nas je dao lični pečat kako u pripremi časa tako i u njegovoj realizaciji. Kad kažem “u pripremi”, moram da naglasim da ništa od prikazanog nismo specijalno pripremali za ovu priliku, već smo se samo opredijelili za određene detalje koje inače radimo na redovnim časovima u našem dođou (dojo) i za slijed koji za cilj ima širenje ideje O’Senseija prema svim prisutnima.
I tako uz svesrdnu Gocinu pomoć i njenu idejnu postavku slika i prostora na licu mjesta, prije početka časa smo kreirali ambijent na kojem bi nam, ne smatram se neskromnim što ću ovo reći, uz sve one slike pozavidjeli i mnogo veći kulturni centri, a sve to je već nagovijestilo da će se desiti nešto “veliko”… bitno.
Čas smo počeli meditacijom kojom se svako od nas isključio iz dnevnih dešavanja i ušao ono “više stanje” neophodno za bilo kakav vid ličnog izraza.
Nastavili smo vježbama disanja kojima smo pobudili vlastiti KI i kojima smo uspostavili harmoniju kako sa samim sobom tako i među ostalima na tatamiju (tatami), ali smatram i sa svima u muzeju koji su prisustvovali času.
Slijedile su neizostavne vježbe istezanja i razgibavanja potpomognute izraženim disanjem čime smo tijelo doveli i energetski i funkcionalno u stanje kada “sve možemo”.
Vježbe AIKIDO gimnastike tzv. aiki taiso su bile uvod u principe i tehnike koje smo kasnije u toku časa i prikazali kako u formi sporih pokreta …
… tako i u dinamičnom smislu
Kako smo se na osjećali mi na tatamiju, najbolje govore fotografije koje su nastale u toku časa (album sa slikama se može naći na našoj Facebook stranici), ali interesantan detalj je bio kad sam nakon više od pola sata pobuđivanja KI-ja te podizanja nivoa koncentracije i usredsređenosti kroz navedene sisteme vježbanja pitao Gocu da li treba nešto i da pojasnim kada je ona širom otvorenih očiju i ushićenjem rekla “Molim te”
Od tog momenta je čas dobio svoj puni smisao jer smo kroz pojašnjenjenja posjetiocima približili principe koji karakterišu to što demonstriramo, bilo je tu riječi o pojmovima kao što su ekstenzija, zanšin (zanshin), kime pričali smo o Grace Kelly i još mnogo čemu, ali to neka ostane tajna nas koji smo prisustvovali.
Završetkom časa, valjda na talasu vibracije koju smo uspostavili i magičnosti provedenog vremena nekako je veći dio nas osjetio potrebu da se pogleda u oči sa svim prisutnima i podijeli osjećaj koji ga prožima.
I eto, odnosom svakog od nas pojedinačno pokazali smo da se ideja ne sprovodi već slijedi, a ovaj put ideja je bila uzvišena i nekako smo u cilju njenog ostvarenja uspjeli da pokrenemo zaista dosta ljudi. Ovom prilikom osjećam potrebu da izdvojim džudo klub Milenijum koji nam je i do sada mnogo puta nesebično pomogao, a ovaj put nam je ustupio tatami iz vlastitog dođoa, firmu Centrometal koja nam je omogućila prevoz strunjača i ostale neophodne logistike, Duška Miljanića koji je umjetničkim izrazom kroz objektiv ovjekovječio događaj, Ivicu M. iz Tivta na ponuđenoj pomoći i Jelenu iz muzeja koja nam je na licu mjesta dala svu neophodnu logistiku uz neobično iskren odnos i stav.
Na kraju, uz sve navedeno i muziku Hansa Zimmera koja je u toku časa išla u pozadini, ubijeđen sam da je na ovom događaju svako od prisutnih našao “A Small Measure of Peace” i da je magija zaista bila sveprisutna. No, isto tako sam ubijeđen da ona još uvijek traje u prostoru muzeja i zato preporučujem da odete tamo i pokušate da je osjetite. Možda i Vi nađete svoju mjericu mira na izložbi koja je tu do 30. juna.
Svaka čast!!! Extra!!!