Romeo i Julija

Radi se o predstavi "Romeo i Julija" Gradskog pozorišta iz Podgorice u čijem stvaranju smo imali aktivnu ulogu i na šta smo zaista ponosni. Želja mi je da ovim člankom dam kratak osvrt na naš doživljaj i doprinos u stvaranju predstave, ali i da predstavu toplo preporučim svima koji se osjećaju dovoljno otvorenim, mladim i zaljubljenim.

Foto: Ana Kašćelan
Foto: Ana Kašćelan

Možda pomalo neočekivano, ali ovo je naš članak vezan za jedno od najvećih djela svjetske književnosti, istina posredno, jer se radi o predstavi “Romeo i Julija” Gradskog pozorišta iz Podgorice u čijem stvaranju smo imali aktivnu ulogu. Valjda to predstavlja jedno od ostvarenja naše stalne težnje da principe AIKIDO-a i vrijednosti koje on promoviše i nosi prožmemo kroz sve sfere života, naročito imajući u vidu da su autori predstave imali tinejdžere kao ciljnu grupu.

Dosta je članaka puno stručnijih ljudi od mene na temu same predstave pa nemam ambiciju da dajem neki veći osvrt na nju samu (a uostalom sada sam i subjektivan u tom pogledu), ali kratko ću se osvrnuti na rad na njenom stvaranju iz ugla nekog čije je iskustvo sa pozorištem bilo isključivo sa ove strane bine. Kažem “ove” jer računam da veći dio čitalaca ovog članka pozorište doživljava iz vizure gledaoca.

Sve je počelo u drugoj polovini februara.

“Halo, je li AIKIDO klub? Pripremamo predstavu u kojoj rediteljka ima ideju da se scene borbe odrade korišćenjem AIKIDO tehnika, da li biste nam pomogli u tome?” 

BAM!!! S neba pa u rebra rekli bi. Ekstra… pomislio sam.
No, ipak malo nakon razgovora u kojem su se pominjali i glumci i lutke i atraktivnost i još mnogo toga otvorilo mi se dosta pitanja, ponajprije onih kako prići svemu tome i kako zadovoljiti viziju rediteljke, a opet ne vulgarizovati AIKIDO i uspjeti da ga predstavimo kao efikasnu, ali nenasilnu vještinu. Pri tome, kako postići scensku atraktivnost svojstvenu AIKIDO-u ako znamo da su godine uvježbavanja potrebne da bi se neke stvari odradile na pravi način.
Par dana nakon toga je uslijedio i dogovorni sastanak na kojem smo, moram priznati, umjesto odgovora na već postavljena pitanja samo otvorili nova. No, sve to je bio izazov i mi smo ga prihvatili.

Prvi radni sastanak bio je na “na daskama” KIC-a gdje smo upoznali ekipu sa kojom ćemo sarađivati počevši od divnih rediteljke i koreografkinje Emilije Mrdaković i Slavke Nelević do fantastičnih i energičnih glumaca Vula Markovića, Gorana Slavića, Miloša Pejovića i Omara Bajramspahića. Čini mi se da smo već pri tom prvom kontaktu uspjeli da uspostavimo odnos koji je na istoj talasnoj dužini. Naravno, tada se počela kristalisati i konkretna vizija scena borbe u predstavi kao i to što mi, uzimajući sve okolnosti u obzir, možemo ponuditi da bi na pravi način upotpunili tu viziju.

U periodu nakon toga rad je nastavljen kako u KIC-u i Dodestu tako i u salama u kojima inače držimo naše redovne časove, a entuzijazam i energija kojom su glumci pristupili izučavanju AIKIDO tehnika za nas su zaista bili inspirišući i predstavljali su novo i vrlo pozitivno iskustvo. 
No, da se ovaj članak ne bi pretvorio u narativno nabrajanje aktivnosti i slijeda događaja, istaći ću samo da je tu bilo dosta međusobne interakcije, razmjena mišljenja, tema i želja, kreiranja koreografije u ovom ili onom smjeru, izmjena u hodu i sve u svemu dosta ugodno provedenog vremena. Pri svemu tome, iako je to negdje i logično, nekako moram istaći taj divni kreativni momenat i otvorenost ljudi kojima smo bili okruženi i naglašeni osjećaj slobode prilikom kreiranja koreografije koji nisam mogao pretpostaviti, a koji je i u AIKIDO-u prisutan kao jedan od osnovnih principa.

Nakon sinoćnje premijere jasno je da su scene borbe jedan mali (mada ne i beznačajni) dio predstave, ali ovaj članak se odnosio upravo na taj dio koji ima zaista veliki značaj kako za nas koji smo lično učestvovali u njihovom kreiranju, tako i za naš klub u cjelini, a sve u cilju popularizacije i širenja ideje AIKIDO-a. 

Šta je to u imenu? Ono što nazivamo ružom, uz svako drugo ime bi mirisalo jednako slatko – Šekspir 

Zbog svega navedenog, punim srcem osjećam zahvalnost što smo dobili mogućnost i imali čast da uz ekipu divnih ljudi učestvujemo na ovakvom projektu.

Na kraju, evo par poveznica  sa web stranica Gradskog pozorišta Podgorica vezaninh za “Romea i Juliju”(najavakonferencija za štampu), a evo i zvaničnog flajera. Toplo preporučujem da predstavu “Romeo i Julija” potražite na repertoaru, izdvojite dio svoga vremena i doživite je bez obzira na godine u kojima ste. Iako su tinejdžeri ciljna grupa kojima je predstava namijenjena, lično smatram da je predstava podobna za sve ljude koji osjećaju neke osnovne tinejdž osobine kao što su otvorenost, poletnost, zaljubljenost. 
Dodao bih da su drage kolege (ponosan sam što to mogu da kažem) na sceni uspjele da na pravi način predstave apsurd nerazumijevanja i sukoba kao i da stvore svu magiju “trenutka” u ljubavi koja će dotaći i tinejdžere i nas sa malo više… iskustva 🙂

I obzirom da me cijelo vrijeme dok sam pisao ovaj članak prožima neki romantični osjećaj uzvišenosti, završiću sa

Doviđenja, do neke sljedeće prilike.

One thought on “Romeo i Julija”

  1. Nakon ovako dobrog osvrta, pozorišna konekcija Šekspira i aikidoa se mora pogledati 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.