Dakle, ko je naručivao dojč u Vrnjačkoj Banji sigurno zna da se suočio sa situacijom koja je u isto vrijeme i komična i nekako frustrirajuća. U svakom slučaju, makar za nas iz CG, neobična.
Ne stvarno, scenario koji bi trebao biti sasvim uobičajen i ležeran tamo se vrlo često pretvarao u nešto na šta u najmanju ruku nisi spreman u momentu… makar dok se ne uputiš 🙂
Dakle, pije ti se kafa, istina ne bilo koja, nego dojč. U cilju ostvarenja te želje odeš u kafanu, koje su u Banji sasvim OK i barem ove u kojima smo mi postali dio inventara imaju dosta prirodnog hlada što je baš opuštajuće. OK, sjedneš, dođe konobarica (da da, neko bi rekao ili konobar, ali mi smo uvijek birali “reone” gdje služe fine mlade konobarice 😛 ) i taman pomisliš da si nadomak ostvarenju zadovoljenja svog trenutnog oblika hedonizma, ne sumnjajući u šta se upuštaš, onako opušteno i kao nausput izustiš – “dojč“… Pauza!!! … Kratka, ali prosto opipljiva… ljepljiva… Pobuđen je osjećaj da se nešto neobično dešava.
Primjećuješ blijed pogled konobarice koji onako sa nevjericom šara i prema ostalim prisutnima za stolom, valjda u nadi da nije skrivena kamera ili da će neko pobliže objasniti o čemu se radi. Što se kamere tiče, ona koju mi nosimo daleko je od mogućnosti da se sakrije, a u kafane generalno ne idemo sa tom idejom. Mislim, hoćemo da popijemo kafu, a što se objašnjavanja tiče Boban i Sreten su postali profesionalci – kraljevi 🙂
Prije nego nastavim, moram priznati da zavidim Edu i svim ostalima koji su shvatili da je “domaća” kafa sasvim cool i što prosto nemaju potrebu da komplikuju svoj život 🙂
Istina, i pored upornosti i elokvencije gore pomenutih momaka koji su imali dovoljno života da istraju na objašnjavanju u cilju ostvarenja želje da popiju ono zbog čega su i došli, razne su kombinacije napitaka koje smo dobijali. One ovise valjda od lokala do lokala, ali sva je prilika i od konobarice do konobarice obzirom da smo na istom mjestu rijetko dobijali dva puta napitak sa istom formom i okusom. Ma znam, i šankeri su bitni i aparat, ali definitivno to što se dobijalo je uvijek nekako bilo u domenu igara na sreću. Taman k’o grebalice – spolja iste, ali kad zagrebeš svaka priča neku svoju priču. 😀
I dobro, možda bi neko rekao da nam je pristup loš… Mislim “dojč“…… Šta?!?
Ali pazi sad, ti znaš šta bi da popiješ i to nadasve želiš, a ako si već u saznanju da je problematično reći riječ koja definitivno “ne pije vodu” u smislu naručivanja (OK, “dojč” fakat zvuči imbecilno), postoji način da kreneš sa riječima tipa “veliku s mlijekom” ili neke slične kombinacije u kojima se pominje mlijeko, i tada dolaziš u realnu situaciju da dobiješ kafu u velikoj šolji i čašu mlijeka (2dl) sa strane. S tim u vezi, moram priznati da smo vrlo često i pristajali da naručimo upravo takvu kombinaciju samo sa nekom fancy formom i manjom veličinom posude sa mlijekom … pa kombinuj 🙂
Pjenu niko i ne pominje. Ču’ pjena!? A i što će ti pjena po kafi?… Pa jes’! 😀 Na kraju krajeva, to što smo pili kao dojč ili njegovu nužnu alternativu uglavnom je bilo daleko od željenog okusa, ali nadam se da nisam stvorio utisak da nam kafenisanje u Banji nije bilo lijepo, naprotiv.
Uostalom, sa okusom se možeš nekako pomiriti ili na neki način zanemariti, ali… bitan je osjećaj… feeleng. . . piješ “dojč” u sred Banje. . . . . . . . BANJA!!! 😀
Ali, da ne bi bilo da iznosim samo problematična, ali moram naglasiti, vrlo simpatična iskustva, istaći ću i svijetli primjer koji smo doživjeli u kafani samog hotela u kojem smo boravili i koji u cijeloj priči daje tračak nade za sve poklonike dojča prilikom boravka u Banji.
Naime, u toj kafani, istina, nakon prvobitne “inicijacije” konobara u vezi kafe tipa “dojč” koju je uspješno obavio Boban (da-da konobara, tamo nije bilo konobarica), uvjek smo dobijali nešto što je zaista odgovaralo ličnom opisu željenog nam napitka. Najbolje od svega što kad bi ga god neko od nas pohvalio konobar bi razdragano rekao “Sam sam ga skuvao!“. PROFESIONALAC 😀
No, tu je bitnije istaći da se u toj kafani, čitav proces naručivanja sveo na ono uobičajeno. . . . . ležerno. . . “Dojč”… što je eliminisalo čitavu gore opisanu komplikaciju prilikom naručivanja 🙂
Uh… Ponekad mi je krivo što sam nepušač jer mi se čini da tranquility tog čina naručivanja upotpunjuje povlačenje dima koji slijedi u istom maniru. . . . lagano. . . . . . ležerno. . . . . . . . kao Sreten 😉
