Danas se u Zemlji izlazećeg sunca slavi Taiiku no hi – Praznik zdravlja i sporta, nacionalni praznik koji se svake godine slavi drugog ponedjeljka u mjesecu oktobru i ove godine pada na današnji datum. To nas je navelo da napišemo koju riječ o samom prazniku i o tome kako smo ga u klubu obilježili.
Praznik zdravlja i sporta u Japanu je ustanovljen 1966. godine u čast otvaranja Olimpijskih igara održanih u Tokiju 1964. godine, prvih koje su održane na Azijskom tlu. Do 2000. godine ovaj praznik je obilježavan 10. oktobra – na dan otvaranja igara, ali je od te godine uvedeno da se praznik slavi na drugi ponedjeljak u mjesecu oktobru što znači da sam datum održavanja nije fiksan već se mijenja iz godine u godinu. Razlog pomjeranja datuma praznovanja – da se narodu ne oduzima dan vikenda u godinama kada 10. oktobar pada na vikend pa da se praznovanje vrši u ponedjeljak.
Primjećujete li zanimljiv detalj – početak ljetnjih Olimpijskih igara 10. Oktobra?!? 🙂 Da, zaista neuobičajeno kasno za početak ljetnjih Olimpijskih igara, ali tako je u Tokiju odabrano kako bi se izbjegla sezona kiša u Japanu koja bi zasigurno loše uticala i na same sportiste i na gledaoce.
Elem, od tada Japan svakog drugog ponedjeljka u oktobru praznuje i promoviše sport i aktivni način života sve u cilju stvaranja zdravog duha i tijela pojedinca, ali i nacije u cjelini. Prilikom obilježavanja ovog praznika mnoge japanske škole, ustanove i gradovi održavaju specijalna sportska događanja.
Mnoge škole i ustanove ovaj praznik slave sportskim danom s mini olimpijskim događajima kao što su utrke i krosevi, ali i grupnim događajima u koji se uključuju učitelji i drugi članovi zajednice koji djeluju kao tim. Na kraju dana grupama (ne pojedinicima!) se dodjeljuju nagrade koje su isključivo praktične prirode i koje imaju za cilj da svako bude sretan i osjeća se kao pobjednik bez obzira na rezultate.
I tako, u čast ideje kojom su japanci osmislili nacionalni praznik i mi smo u nedjelju 8. oktobra (iz čisto praktičnih razloga) slavili zdravlje i sport održavanjem dvočasovnog seminara u kojem su učestvovali svi članovi kluba i oni stariji i oni najmlađi.
Većini je to bio prvi “međugeneracijski” susret obzirom da časove držimo na dva različita mjesta, ali bilo je i onih koji to iskustvo imaju od prošle godine kada smo radili slične događaje (dolazak odraslih na čas za djecu i zajednički seminar u prvom dijelu godine). Po očekivanju, energija kod svih učesnika je bila odlična, prenos znanja je bio dvosmjeran i ubijeđen sam da je svako od starijih članova osjetio ljepotu, ali i ozbiljnost i uzvišenost procesa podučavanja. Kad kažem “svako od starijih” mislim na one starije po stažu na tatamiju (tatami) jer su svi “stariji” iz škole za djecu podučavali “mlađe” iz škole za starije i obratno što je jedinstveno iskustvo imajući u vidu razlike u godinama i naročito u “gabaritima” 🙂
Bilo kako bilo, svi smo osjetili ushićenje i preplavljeni pozitivnom energijom uspjeli smo jedni druge da pobudimo na neke više nivoe kako u energetskom tako i u emotivnom smislu. Smatram da neću biti pretenciozan ako kažem da je svako od učesnika, bio toga svjestan ili ne, uspio da osjeti “sjedinjenje” energija – pravi AIKI, na pojedinačnom i na nivou grupe.
Vjerovatno ćemo slične događaje organizovati još u toku godine, ali ćemo se potruditi da obilježavanje Taiiku no hi postane tradicionalno.
Bilo kako bilo, da ne bi ostalo samo na jednom danu, do sljedećeg drugog ponedeljka u godini želimo vam da živite sretno, zdravo i aktivno…
Mi hoćemo sigurno 🙂
Fotografije koje prikazuju kako nam je bilo u toku seminara možete pogledati ovdje na našoj facebook stranici.
Evo dok sunce čini da ovaj dan bude bajkovit ne mogu, a da ne podijelim ono što osjećam. Naime, kako sam juče doživio regresiju djetinjstva zahvaljujući onom bogatstvu mladosti prepunom bezbrižnosti i radosti sa kojim smo svi mi imali susret, moram priznati da me energetski naboj drži i danas! Prosto, djeca su očistila negativitete ako ih je uopšte i bilo na energetskom nivou (makar onom svjesnom) i osjećam se preporođeno.
Prosto sam imao priliku da vidim, zajedno sa svima vama, kako izgleda bezbrižnost i opuštenost kad pogledam ono nježno djetinje stvorenje prepuno radosti. Kako ta bezbrižnost i opuštenost dopuštaju da se AIKIDO sa svim svojim suptilnostima i koracima “primi” kao mlada biljka na plodno tlo. Nema ega koji bi to sprečavao ili čak potpuno onemogućavao. Umjesto toga osmijeh na licu i ono što je najbitnije, djeca se igraju AIKIDO-a, a igra, taj čudesan spoj, igra je osnov svega.
No, da ne pričam previše, nastavljam da uživam… 🙂