Jednog dana sam dobila zadatak od Senseia (sensei) da nacrtam drvo trešnje, simbol Japana, tačnije detalj – granu trešnje koja bi bila postavljena na zadnjoj strani knjižice mog AIKIDO kluba.
Trešnjin cvijet – Sakura u Japanu predstavlja ličnost Samuraja, jer kada se Samuraj suoči sa opasnošću on se ne plaši smrti i, kao i trešnjin cvijet čije latice opadaju u jeku cvata, on je u svakom trenutku i bez oklijevanja spreman dati život za sopstveni ideal.
Motivisana prihvatam zadatak, a baš tih dana na treninzima smo radili vježbe sa mačem – bokenom (bokken).
Tako je inspiracija za ovaj crtež bio mač, grana trešnje kao mač. Sa lakoćom sam uradila 5 crteža i jednog utorka ih predala Senseiu. Pošto se bavi AIKIDO-om preko dvije decenije, naravno da primjećuje da vrh mača na crtežu nije dobar, oštar, živ… Slažem se sa tim i potpuno predano uzimam crteže nazad. Potrebno je ponoviti samo jednu liniju da vrh mača bude pravi i to je to.
Ta jedna linija je u meni promijenila nešto duboko tog dana.
Rano jutro, 1. decembra u mom stanu sve kako treba, miris pomorandže pomiješan sa mirisom kafe, toplo je i tog dana ne moram baš niđe. Sa drugaricama na chat-u isplanirah put za Berlin. Kupljene karte, jedna od drugarica odustaje jer se baš u tim danima januara udaje, prihvatamo razlog kao jedino opravdanje 🙂
Imam dva lijepa zadatka: “jednu liniju” i oslikavanje Univerzuma za male crteže koje pripremam za Novu godinu, i kasnije spremam ručak, inspirisana grčkom kuhinjom uvodim cimet.
Krećem prvo sa linijom. Pomislih: “Ajd’ prvo to da maknem”. Iako sam sa pažnjom sve pripremila, krenula i …… u startu ne ide. Ne može. Kruto. Linija mrtva, ne liči na mač.
Već stvaram malu dramu.
Preispitujem količinu tuša-vode, četku. Ej, pa četka je iz Japana! Kupljena u Kjotu, poklon od druga. Tuš i papir najkvalitetniji, sve je ok. I šta je sad?
Nastavljam i opet ništa. Linije malo bolje al’ nijesu žive, nije to mač, nije to to. Čak ne mogu da ponovim ni svježinu onih prvih 5 crteža.
E onda nastaje misaoni vrtlog sa silinom umnog monologa: “Gubim vrijeme na jednu liniju, Senseiu mogu da kažem da nijesam imala vremena i da onaj “mač” sa prvih crteža ispravi u photoshop-u. Uostalom, trošim veliku količinu skupog papira za neku primjenu i težnju ka savršenstvu koja u ovoj primjeni knjižice nije potrebna. Prećerujem, nepotrebni perfekcionizam, ili ček… pa jel’ u pitanju uopšte perfekcionizam ili nemoć?!?”
Ovaj vrtlog misli zaustavlja sjećanje na čas Aikida, jedan od časova sa padovima.
Misli se mijenjaju i prelaze na sjećanje koliko puta sam “mrtvo” pala na tatamiju, jer nijesam disala. Koliko puta sam to ponovila ne misleći o nemoći. Pa zatim sam posle puno pokušaja uspješno pala, disala i na kraju se ustala. Ovim sjećanjem shvatih da je prvi vrtlog misli naravno iz izvora ega, koji mi samo zaustavlja kontinuitet i put.
Odlučim da krenem ponovo, ne misleći ni o gubitku vremena, nedostatku papira koji će faliti za slikanje Univerzuma, ni o rezultatu. Samo crtam liniju. Fina energija ove odluke dala mi novu snagu, skuvah sebi kafu i napravih pauzu, slušam na YouTube stari intervju sa ocem Lukom. Omiljena knjiga mu je “Mali princ”, kaže da voli crtane filmove jer u Diznijevim crtanim filmovima mačka nikad ne jede miša i to je dobro.
Nastavljam, al opet linije nijesu dobre. Ni jedna, opet ništa, neke malo bolje al’ nije to to. Sad je očaj oštar, čak mislim da to Sensei neće ni primjetiti. Hej, pa kako neće kad je AIKIDO umjetnost? A i da nije, dovoljno je što primjećujem ja.
Pa kako sam oslikala Univerzum?! Toliko zidova, “San o Veneciji”?! U zadnjem projektu preko hiljadu zlatnih niti, a sad ne mogu samo jednu liniju…?!? U tom pitanju bljesnu važnost te linije. Prestala sam miješati tvrdoglavost i upornost, nijesam više mislila ni čekala, ni analizirala. Crtala sam jednu za drugom, i opet i opet… i još jednu.
Na kraju emisije Otac Luka dodaje:
Čovjek je strijela ispaljena u vječnost, koliko zatežemo luk u ovom životu, toliko strijela jače leti u vječnost
Od radosti, očaja, mira i nemira u istom trenutku, počela sam da plačem. Dok pišem ovo mislim: “Pa moram li sve napisati… ne treba ovo za plakanje, treba izostaviti. Al’ onda bih se odnosila isto ko sa onim lošim vrhom mača koji može i u photoshop-u da se sredi. Ovaj put su važne ove suze.”
Nastupi talas prihvatanja nemoći, a zatim oslobođenje pomiješano sa fizičkim umorom. Skoro prošaputah sebi : “Crtaću liniju ako treba godinama, do savršenog mača ću stići.”
Ustadoh sa stolice, kroz prozor vrapci jedu napokon hranu koju sam postavila prije četiri dana. Gledam oblačan dan, al’ pošto je 1. decembar ti tmurtni oblaci ne smetajumi mi ni malo.
Osvrćem se na gomilu neuspjelih linija, slažem ih kao dokument ovog važnog procesa i pravim red u dijelu radnog stola. Gledam i slažem tu gomilu i odjednom vidim MAČ. U toj gomili sam uradila MAČ. Ne jedan, nego tri. Ali nijesam vidjela, prosto mi nevjerovatno kako nijesam vidjela. Nijesu to najsavršeniji mačevi, ali su oštri, sa dobrim vrhom.
Da…
Nije važan CILJ nego PUT.
Pa znala sam to, ali sam zaboravila. To se tako lako zaboravi.
Borba je ljubav
To je prvo što sam pročitala od Moriheja Uješibe. I to sam zaboravila.
Koliko toga može da stane u jednom danu, koliko je važna jedna jedina linija, svaki tren, svaki dah. Na kraju se nijesam osjećala ponosno, nijesam imala utisak uspjeha. Ne, jer sam zaboravila da je Borba ljubav. Zaboraviću opet. Ali sjećanje i iskustvo ovog dana ostaje. Osjećaj mira, slobode i zahvalnosti što sam na početku puta… I što sam preživjela ovaj dan.
Niđe mi se ne žuri. Jer vjerujem Ocu Luki da smo strijela ispaljena u vječnost.
Bokki, Spirit of the Brush. U japanskoj kulturi, BOKKI predstavlja manifestaciju tvoje unutrašnje energije, odnosno KI-a, u mastilu. Kada povučeš jednu liniju, baš u tom, jednom dahu, tada sva tvoja unutrašnja energija, osjećaji i emocije se prenose na papir i manfestuju se u mastilu. Bez ikakve težnje za perfekcijom, ili formom, umjetnik stvara djelo uvijek prožeto sa spiritualnom ljepotom, prije nego li samo sa vizuelnom ljepotom. Da bi neko znao da cijeni ovakav rad, kažu da mora imati čisto i receptivno srce, samo tada će mu se djelo obratiti.
Čestitam ti liniju. 🙂 Drago mi je što će se naša članska karta, poput antičkih kaligrafija, obraćati mladim ratnicima čistog srca.
Đorđe, hvalaa <3
🙂 svaka čast Milena. Nemam što dodati na ovo Zekovo, sem da potvrdim napisano. Neđe smo komentarislali kada smo gledali ideogram za Aikido i ispisivanje istoga.
Svaki put počinje prvim korakom, a ovaj tvoj korak čini mi se da je ogroman i za primjer.
Milena, kapa dole za svaku riječ koju si napisala, a nadasve za svaki, ali baš svaki od crteža koji si naslikala. Zahvalan sam što imam tu privilegiju da ih gledam trenutno 🙂
Neću pisati o tome šta osjećam dok ih gledam i da li sam “osjetio” baš onu vibraciju tvoje duše dok si ih stvarala, ali imam potrebu da se kratko osvrnem na ovaj tekst i PROCES obzirom da sam jedan od aktera čitave priče, makar gledano spolja.
Prije svega, ne mogu, a da se ne osvrnem na “zadatak” koji si dobila od mene pri čemu sam želju da ti naslikaš jedan od identiteta kluba doživio kao želju i, nadam se, upravo kao takvu je i uputio prema tebi. Pri tome nadajući se… ma znajući, da ćemo tako dati smisao čitavoj toj ideji i stvoriti vrijednost… I jesmo… JESI 🙂
Linija… sama činjenica da je “nešto tako jednostavno” bilo povod da doživiš toliko različitih osjećanja i ljubavi kako kroz proces stvaranja slika tako i kroz ono što je uslijedilo nakon njega, dovoljno ukazuje da njena jednostavnost ujedno predstavlja i najveću kompleksnost.
U nekoj ličnoj kontemplaciji na ovu temu, a u cilju upotpunjavanja ovog komentara, zapitao sam se koji nivo intuicije te je od tamo “neke grane” doveo do mača i situacije da se na neki nov način suočiš sa “linijom” koja je sama po sebi bazična forma izraza u likovnoj umjetnosti. Pa da, uvijek su naizgled jednostavne stvari vrlo kompleksne u svojoj suštini i, kao kod tebe u ovom procesu, mogu nanovo i intenzivno predstavljati izvor inspiracije.
Ne mogu, a da ne povučem paralelu sa AIKIDO-om na osnovu kojeg su PUTEVI svih nas u klubu makar u određenim trenucima sadašnjosti isti, u kojem Ikkyo – “prvo učenje” predstavlja fundament baš kao što je linija u slikarstvu. Vrijeme je pred tobom da to spoznaš.
Na kraju, ali za dodatnu ilustraciju čitave priče oko linije. U proizvodnji Rolls Royce automobila linija koju svaki proizvedeni primjerak ima duž obije svoje bočne strane crta se ručno… I nju već decenijama crta isključivo jedan čovjek! Vjerovatno bi neko pomislio da mu je posao “banja”. No, i sam pokušaj da se stavim u poziciju čovjeka kojem je “sav posao” da iscrta dvije “savršene” linije duge po nekih 6m na automobilu koji vrijedi pola miliona pri čemu je to posljednja radnja u proizvodnji tog automobila i neuspjeh crtanja znači da se vozilo vraća u proizvodnju (što je neprihvatljivo!!!) oduševljava me i pobuđuje neki uzvišen osjećaj.
Čemu služe, da li su te linije neophodne i šta taj automobil dobija s njima (šta je suština?) opet ostaje na posmatraču da osjeti… doživi.
Neću se uplitati u analizu tvojih linija, ni u prvom (utorak) ni u drugom (petak) opusu 🙂 već ću koristeći Zekovu konstataciju sa punim srcem (ovakvim kakvo jeste) izraziti svoje duboko poštovanje prema ovome što si naslikala i naročito prema ovome što si napisala jer to zasigurno nije bilo lako “staviti na papir”… Pa još i ovako uspješno. Zaista si dočarala svu svoju dramu u toku procesa stvaranja i ispunjenja “zadatka” i HVALA TI na tome.
Dodaću da se tajna tog uspjeha vjerovatno krije u otvorenom pristupu i iskrenosti koja te krasi i nadam se da je ovo samo početak “pravih stvari” koje ćeš sa vlastitog PUTA utkati u PUT našeg kluba i ideje AIKIDO-a uopšte 🙂
Denise HVALA! Nekako, ko da nemam mjesta da smjestim ovoliko lijepih riječi, previše ih je za moj početak.
Ali osjećam potrebu napisati još par stvari.
Ucitelju, naravno da si me lijepo zamolio da uradim ovaj crtež za Aikido klub, ja sam u svojoj priči to nazvala „zadatkom“ jer sam to shvatila kao lijepi zadatak. Odnos: Učitelj-Učenik-Put. Osjetio si da je to „zadatak“ za mene, kao i onaj boken koji si mi poklonio baš tog petka kad sam „preživjela jednu liniju“ a nijesi znao za to.
Tako da je JEDNOG DANA lavina potekla od tebe, kroz moj papir-četku i dalje kroz sve nas.
Drugari aikidoke, moj autorski rad je JEDAN DAN, sa tom temom sam magistrirala prije 7 godina. Inspiracija je svakodnevica i dokumenti posmatranja. JEDNA LINIJA-JEDAN DAN je dio rada, i takvih kratkih dokumenata posmatranja imam još 😉 Kad god neko od vas bude želio čitati ta dokumenta šaljem vam mailom.
Sjetih se ovoga jer mi je Nebojiša Dragojević na treningu rekao kako mu je drago zbog teksta jer je shvatio da može shvatiti umjetnost. To mi je poseno značilo, jer tome težim, da to što radim, kako moju publiku tako i mene inspiriše, budi, osvijesti, utješi.
Da umjetnost nije: elitistička, neshvatljiva, dosadna, i da ju je potrebno umno-intelektualno tumačiti.
Naiskrenije vam kažem: lako je meni biti inspirisana, pisati i boriti se kad sam stigla medju vama, na pravom mjestu i kod pravog učitelja.
Kaze V. Jerotić: samo treba hvaliti malu djecu. Slažem se.
A mi veliki ćemo da se borimo jer je borba ljubav <3
Najdublje hvala Moriheju Uješibi <3