Miroljubivi Ratnik

Treba trenirati i kada nismo u zoni komfora. Aikido je svugdje oko nas i reflektuje se na našu životnu svakodnevnicu. Ipak smo borci u ovom našem vremenu.

Postoji jedna divna priča o miroljubivom ratniku, koju bih u ovom postu prepisao sa Interneta, a usput i preveo. Naime, na priču sam i ranije nailazio, ali tek sada mi je postala dovoljno draga i dovoljno inspirativna da nešto o tome napišem, a inače rijetko to radim.

Mladi učenik, dok je trenirao mač (odomaćeni izraz među članovima kluba), upitao je svog učitelja zašto, ako bi stremio da bude stalno smiren i spokojan, bi morao da izučava put ratnika, “Zar ne bi bilo smirenije i spokojnije biti baštovan i uzgajati biljke?”, upitao je učitelja. “Njegovanje vrta”, odgovorio je učitelj, “je zaista opuštajuća razonoda, ali ona neće spremiti nekog za neizbježne borbe u životu. Lako je biti smiren u spokojnom okruženju. Biti opušten i spokojan kad si pod napadom je mnogo teže; zato, ti kažem da je bolje biti ratnik koji njeguje svoju baštu nego biti baštovan u ratu”.

Uješiba je govorio da je jedina prava pobjeda ona nad sobom, što je samo mali djelić umjetnosti unutrašnjeg mira. Ovo može da podstakne i niz drugih razmišljanja, kako kontrolišemo emocije, temperament i našu pojavu u svakodnevnom životu. Gdje nam je sada svijest? Neko je jednom već rekao, AIKIDO nije samo u sali nego i van sale. AIKIDO je svuda oko nas. AIKIDO je bašta, bašta je AIKIDO – tako nekako…

Nego, ako dođe do nužne primjene vještine, pa i one borilačke, onda bi trebalo da je lako izaći iz bašte, ukoliko znamo da smo u njoj. Pronaći sopstvenu baštu i biti smiren u njoj je onaj teži dio.

Osim izučavanja borilačke vještine treba održavati zdravinu uma, tijela i duha, da bi i bašta mogla biti njegovana, što je zasigurno jedan od načina na putu ratnika – uh dobro zvuči ovo. 🙂

Puteva je beskonačno, a i svako bira svoj put. Dolaziti na trening bi trebalo da osim pukog prisustva podrazumjeva i mentalni fokus tokom treninga, što se nekako zaboravi poslije zagrijavanja. 🙂 Ne čuje se za džabe na početku svakog treninga poveži se sa centrom. Biti svjestan svake radnje, pa iako tijelo ne sluša ponekad ono što mu um nalaže. Možda želim reći, nije centar baš onaj centar, možda je to samo neka naša svijest o nečemu, težnja da održimo fokus na treningu, da bi se sve to pretočilo u životnu svakodnevnicu, a onda je to već ona bašta.

Author: Đorđe Zeković

Zeko / ekskluzivno: sa svog Aiki puta

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.