AIKIDO, borilačka vještina nastala u Japanu, čijem izučavanju i uvježbavanju sam se posvetio već osmu godinu, postala mi je važan dio života i uticala da svoj životni put uskladim sa principima na kojima je ta uzvišena vještina zasnovana.
Početak ovog puta je bio potpuno slučajan, sa idejom rekreacije kroz ovu zanimljivu borilačku vještinu i u društvu prijatelja. No, nije dugo trebalo da uvidim širinu i ljepotu AIKIDO-a te da ga u toj mjeri zavolim da odlučim da se njim bavim do kraja života. Kad kažem “do kraja života” mislim potpuno ozbiljno, jer kako vrijeme prolazi entuzijazam i želja su iz dana u dan veći, a jedinstvenost AIKIDO-a u odnosu na neke druge borilačke vještine to zaista i omogućava.
Posvećenost u vježbanju i usavršavanju u ovoj vještini kod mene i poslije ovoliko godina čudi i moju porodicu i prijatelje. Supruzi nisu jasni moji prioriteti jer joj se čini da mnoge druge stvari, po njenom mišljenju mnogo važnije, zapostavljam. Prijatelji iz generacije misle da mi je, ako već imam potrebu za fizičkom aktivnošću, mnogo primjerenija šetnja ili nešto slično, a čak i sinovi misle da u najmanju ruku pretjerujem. Nikad nisam pokušavao da im objasnim strast koju osjećam prema ovoj vještini, ali sada mi se pružila prilika da napišem nekoliko riječi o tome, u svijetlu činjenice da se primiče moje polaganje za majstorsko zvanje (Shodan).
Dakle, pokušaću da iz lične perspektive navedem kvalitete i prednosti AIKIDO-a koje su me u šestoj deceniji života opredjelile da joj se posvetim.
AIKIDO je jedina borilačka vještina u kojoj tokom vježbanja nemate protivnika, već partnera sa kojim pokušavate da uspostavite harmoniju i najefikasnije preusmjerite njegovu energiju napada od sebe. U svakoj borbi se može upotrebiti snaga, i u drugim borilačkim vještinama ona igra veoma značajnu ulogu i može se reći da je poželjna. U AIKIDO-u to nije slučaj i snaga u odbrani od napada samo može da “isprlja“ tehniku i da doprinese njenoj neefikasnosti. Učitelj mi često naglašavada će moj AIKIDO biti mnogo bolji kad obuzdam snagu ili savladam refleks da je upotrebljavam u toku vježbanja što sve više uviđam.
Pored toga, AIKIDO je za razliku od nekih drugih borilačkih vještina proisteklih iz ratničke istorije Japana, ostao isključivo odbrambena vještina kod koje ne postoji sistem takmičenja i koja nije transformisana u sport. Time je AIKIDO ostao vjeran tradiciji i suštini iz koje je potekao i uvijek mi je bila interesantna činjenica da najmlađa japanska borilačka vještina u najvećoj mjeri čuva tradiciju i osnovne principe ratničkog duha srednjevekovnog Japana.
Broj bazičnih tehnika koje je postavio osnivač AIKIDO-a je veliki, a broj njihovih kombinacija i raznolikost varijanti je neiscrpna. Čak i ljudi koji su čitav život posvetili AIKIDO-u i dostigli najviša zvanja i vrhunski nivo vještine imaju prostora za napredovanje i mogućnost da kroz AIKIDO nauče i spoznaju nešto novo.
Kao mlad čovjek bavio sam se veslanjem i takmičio sam se na vrhunskom nivou. U ovom sportu je veoma važna snaga i izdržljivost pod opterećenjem, a naročito tehnika zaveslaja. Jasno je da se mora mnogo trenirati u cilju maksimalnog unapređenja snage i izdržljivosti, ali tehnika zaveslaja je u stvari najvažnija i usavršava se tokom cijele karijere. Zamislite, imate jedan pokret, zaveslaj, i potrebno je da ga usavršavate tokom cijele karijere da bi tokom trke najefikasnije upotrebili raspoloživu snagu i izdržljivost koju posjedujete. U AIKIDO-u ima tako mnogo tehnika i kretanja koje treba usavršavati i svjestan sam da je to proces koji se nikad ne završava. U veslanju od usavršenosti tehnike zaveslaja zavisi plasman u trci, a u AIKIDO-u odbrana od napada. U ratničkoj vještini samuraja u kojoj se nalazi korjen AIKIDO-a, od usavršenosti kretanja i tehnike upotrebe oružja zavisio je život.
Zavisno od talenta, motivisanosti i predanosti svako ima svoju dinamiku razvoja na putu AIKIDO-a. I pored ozbiljnih prepreka i otežavajućih okolnosti na mom dosadašnjem putu, riješenost da istrajem koja, usuđujem se reći, teško može biti nadmašena, čini me zadovoljnim. Putem AIKIDO-a sam krenuo u veoma zrelim godinama, rekli bi dosta kasno, a prije dvije godine imao sam tešku povredu koljena i ramena (nastale van tatamija), što je ostavilo posledice na neke fizičke mogućnosti. Vjerovatno je da će i u budućnosti biti nekih otežavajućih okolnosti, ali ubijeđen sam da je važnije istrajati na putu i ići naprijed uz savladavanje prepreka i svojih slabosti (objektivnih i subjektivnih) nego „dostići“ neki zacrtani cilj, zvanje ili bilo šta slično, zadovoljiti se sa tim i tu stati.
Jedinstvenost AIKIDO-a se nalazi i u činjenici da je koncipiran za borbu sa više protivnika, te su kretanja unazad izuzetno rijetka. U korijenu AIKIDO-a je Japansko mačevanje, čija primjena je vjekovima usavršavana na bojnim poljima gdje nije postojao samo jedan protivnik i stalnim kretanjem naprijed ili u stranu ratnik je držao protivnike u vidnom polju i davao sebi najveću šansu za preživljavanje. Svjestan sam da je kretanje i zadržavanje stabilnosti uz kontrolu sopstvenog centra, možda i najvažnije u AIKIDO-u i veoma se radujem i osjećam se ispunjenim kad primjetim napredak na polju.
Vjerovatno neupućenom zvuči čudno da je u nekoj borilačkoj vještini agresivnost nepoželjna, a i meni je to u početku bilo neobično. Zamislite, borba bez agresivnosti. No vremenom, shvatio sam da je mnogo važnija smirenost pravilan mentalni i fizički stav, pravovremenost, fleksibilnost i naravno kretanje. Kad kažem „shvatio sam“, svjestan sam da to nije konačno i ne znači da uvijek uspijevam da primjenim navedene principe pa s tim u vezi, još uvijek dobijam kritike mog učitelja i svjestan sam da moram da radim još dosta na sebi u tom pogledu.
Kada razmišljam o AIKIDO-u i njegovim različitim aspektima, smatram da mu se može pripisati i onaj umjetnički. Kretanje, usklađenost između partnera, efikasnost i preciznost u izvođenju tehnika te raznovrsnost varijacija koju vidimo kod velikih majstora je, najednostavnije rečeno, toliko lijepo da zaista pobuđuje osjećaj vrhunske umjetnosti. Naravno svi mi koji se bavimo AIKIDO-om nismo umjetnici, možda mnogi nećemo ni postati, ali ću se uvijek truditi da se kroz lični izraz tome približim.
Na kraju, nisam siguran u kojoj mjeri sam uspio da predstavim razloge zbog kojih se nalazim na putu AIKIDO-a i zašto mi toliko znači, no nadam se da jesam barem djelimično. Pored svega navedenog izdvojiću ipak dva osnovna razloga zbog kojih mogu reći da volim AIKIDO.
Prvi je uticaj na moju fizičku i mentalnu stabilnost jer čak i u “teškim danima“ ispunjenim problemima i umorom, nakon ulaska na tatami doživljavam reset, smirim se i fokusiram na AIKIDO i stavim u drugi plan sve što me eventualno tišti. Nakon vježbanja, po pravilu umor je manji, iako je to pomalo neočekivano, a i problemi van tatamija izgledaju manji. Zvuči kao da pričam o nekom eliksiru, a ne o vještini, ali je zaista tako.
Drugi razlog zbog kojeg volim AIKIDO nije direktno povezan sa vještinom, ali nije manje važan. Naime, vježbanje AIKIDO-a mi je omogućilo da provodim vrijeme i družim se, i na tatamiju i van njega, sa grupom divnih i zanimljivih ljudi okupljenih oko iste ideje što me ispunjava zadovoljstvom. Zanimljivo je da se kroz AIKIDO povezuju različitosti pojedinaca bez obzira da li one potiču od godina, ličnih karakteristika, socijalnih statusa ili nečeg drugog, a na način da čine jednu cjelinu u kojoj se svi osjećaju prijatno i ispunjeno.
Nakon ovih sedam godina, znajući sa kojih pozicija sam krenuo, možda je neskromno reći, ali zadovoljan sam ostvarenim napretkom. Prije svega u shvatanju principa kojima treba težiti, ali i zbog činjenice da sam svjestan da sam tek na početku na putu usavršavanja ove uzvišene vještine. Vrlo mi je bitno i to što zaista osjećam da je moje dosadašnje vježbanje AIKIDO-a bilo tek upoznavanje sa njegovim osnovnim principima te osposobljavanje tijela da se bavim ovom vještinom na višem nivou. S tim u vezi nadam se da će nakon polaganja za shodan motivacija biti još veća da kao „spreman učenik“ nastavim da izučavam i živim AIKIDO, a o čemu ću nadam se pisati prije polaganja za drugo majstorsko zvanje (Nidan).
Radivoje Vučković
O dragi Vule…sve čestitke za položeno MAJSTORSKO ZVANJE. Kako tebi tako i našem drugaru Bobanu za zasluženi DRUGI DAN…!!!
Čitam gore napisane tvoje riječi i divim ti se. Znam da je sve napisano onako kako ti to osjećaš i bez trunke uveličavanja bilo čega. Siguran sam da nije bilo lako prenijeti iz srca sve na papir i predati našem SENSEI-u. Čitam, razmišljam i kažem… “pa DA, to je naš Vule…”
Drago mi je da ću svoj prvi seminar u Banji, pored svog uživanja, rada na treninzima (dosta sam ih i preskočio, neće naš SENSEI zamjeriti) i odličnog druženja, PAMTITI BAŠ PO TEBI !!!
I na kraju…
Siguran sam da svako od nas želi da po malo bude Vule. U šestoj deceniji života da imamo tvoju “mladost” …
P. S.
Ja prvi ostavih komentar na tvoj esej…eto šta si uradio… Do sljedeće Banje, nekog novog polaganja, svi zajedno i udarnički… ️✊
Nidžo,
Ovo što si napisao je mnogo lijepo, osjeća se da je od srca i nadasve je tačno. Istinski se slažem se sa onim “da svako od nas želi da po malo bude Vule”… Mnogo mi se sviđa ova tvoja konstatacija 😀
Ali kad si se već javio, pravo je mjesto da se pomene da si upravo ti taj koji je mnogo doprinijeo Vuletovom dobrom polaganju jer si za vrijeme polaganja nesebično napadao i “upijao” sve njegove tehnike, kretanja i energiju, za šta svi iz kluba znamo da nije nimalo lako.
Takvim pristupom si se prikazao u najboljem svjetlu i maksimalno opravdao ukazano povjerenje pa zato i tebi ZAISTA SVAKA ČAST!!!
Iz samog texta mogu da ukapiram sa koliko paznje, energije, zadovoljstva, ljubavi dolazite na treninge. Nastavite. Sigurna sam da imate i podrsku svojih ukucana bez obzira sto vas mozda ne “razumiju” ali sam sigurna da podrzavaju.
Ovo sam napisao par dana posle Banje, ali nisam postavio misleći da sam možda previše pristrasan… ali evo, to ću uraditi sada kad se sve malo sleglo…
Prije svega, sve čestitke Vučku i Bobanu na položenom majstorskom zvanju. Iz moga ugla ovo polaganje je krasilo Bobanov “ples” na tatamiju i Vučkov borbeni duh.
Ali i Nikolin nesebični gest…
Za one koji nisu upućeni, u Banji pred polaganje, u momentu kada smo svi izašli iz tog moda i kada smo izmoreni Banju priželjkivali kao spas i nagradu za predhodno uloženi rad i trud, postavljeno je pitanje ko bi mogao na polaganju da ukira Vučku? Nidža je u trenu, kao da to nije ništa, zanemario umor, teret samog polaganja… i kao iz topa rekao: “Ja ću da ukiram Vuletu!” .
Na tatamiju je i pokazao da nije samo “na priči” drug. Dao je zadnje atome snage da bi Vule prikazao šta zna i da bi na najbolji mogući način odradio tehnike za majstorsko zvanje! Ubijeđen sam da mu u tom momentu niko nije mogao bolje ukirati od Nikole.
Nije sve ni u tehnici… ni u borbi… ni u nekom dokazivanju, nego i u drugarskom odnosu… u veličanju pravih vrijednosti… postupiti ispravno i kada je teško.
Ovaj gest oslikava i atmosferu u klubu (školi). Svi smo polagali taj dan, ne samo Vučko i Boban… Svi smo imali malu tremu pred njihovo polaganje… i svi smo se radovali uspjehu… to u stvari jeste uspjeh pojedinca, ali i čitavog kluba (škole). I svako polaganje kao da je osvojena bitka koja Nas samo još više povezuje..
O klubu (školi), učitelju i “saborcima” imao bih još puno toga divnoga reći, ali drugom prilikom…
Do tada ću uživati u učenju sa Njima…