Esej Pred Polaganje Za Shodan – Predrag Popadić

Bio je početak septembra, prvi trening u novoj sezoni, a za mene prvi AIKIDO trening ikad. Sjećam se Denisa, Eda, Bobana, Vuleta, Jovana, Marka,… ljudi koji su tog dana na mala vrata ušli u moj život. Sjećam se dobre atmosfere, povezanosti, radosti početka, …

Ipak, moj prvi trening se nije baš slavno završio, jer mi je od silnih prevrtanja i pokušaja da radim kolutove bilo baš muka, pa pamtim kako sam na putu do kuće, izjurio iz kola i počeo da povraćam.             

U to vrijeme, imao sam česte bolove u leđima i vratu i mislio sam da je to to i da na žalost nema šanse da nastavim da treniram, ali me Denis pozvao da probam da odradim još jedan trening, pa da onda odlučim. 

Obzirom da ovo pišem, skoro 7 godina kasnije, kao neko ko je dočekao tu čast da polaže za majstorsko zvanje (šodan), moram da priznam da je baš taj JOŠ JEDAN trening bio presudan. 

Padanje i posrtanje

Learn to fail or fail to learn.” – Tal Ben-Šahar

Nekako simbolično u AIKIDO-u prvo učimo da padamo. Zatim, paralelno s padovima počinjemo da učimo i kako da se krećemo. Ponovo. Ovaj put kao odrasli ljudi… na tatamiju. Ima to kretanje veze sa imenom našeg kluba, ali to je priča možda za neki drugi DAN.

Taj koncept učenja padova na samom početku je nešto što me je odmah osvojilo. Naravno, ako zanemarimo kolutove 🙂 

Za mene lično, to je jedan divan koncept koji odražava i moje poimanje života. Kad prihvatiš padove na početku svog puta, onda si spreman i za rast i za napredak, jer ako izbjegavaš padove, onda izbjegavaš i pokušaje, a bez pokušaja čovjek je osuđen na puko tapkanje u mjestu. 

Ja inače dolazim iz porodice u kojoj je taj koncept pada, neuspjeha, greške, kao jedne prirodne stvari, bio nekako pogrešno shvaćen, zanemaren…

Kasnije, kad sam i sam postao roditelj, mnogo prije mog susreta sa AIKIDO-om, odlučio sam se za skroz drugačiji pristup, da svojoj ćerki dozvolim da griješi, da se spotiče i pada, da je pustim da se igra i zabavlja, bez pretjerane brige, koja sputava, bez nabijanja krivice koja koči, …

Ono što je bilo mnogo teže je da isto to dozvolim i sebi. 

Kako sam učio da padam, tako sam počeo i da posrćem. Te moje prve AIKIDO godine prolazio sam najprije kroz periode u kojima se moje tijelo/um bunilo na razne misteriozne načine. 

Počevši od onog povraćanja s početka priče nakon prvog treninga, pa recimo kad me je uoči polaganja za 6. KYU obuzeo ničim izazvani, intezivni bol u peti, zbog čega nisam mogao da hodam nekoliko dana (kao da mi je um poručivao, u smislu one narodne “boli me peta” – za polaganje), pa onda brzo posle toga sam imao i dvije operacije u mjesec dana (obostrane hernije – preponske kile)…

Srećom spisak ipak nije tako dug, jer je tijelo kroz neko vrijeme našlo svoj ritam u redovnim treninzima.

Istovremeno, svo vrijeme sam čuo oko sebe, kao tihi šapat “Tijelo pamti, tijelo pamti, tijelo pamti”. Iako možda djeluje, kao manje važno, ta lekcija je u mom slučaju bila jedna od važnijih.

Naime, ta beskrajna ponavljanja i stalni pokušaji da se tehnika što bolje izvede, izvode se tijelom koje samo za sebe usvaja i uči svoje automatske reakcije.

Za to vrijeme, moj um je u tom periodu bio zauzet procesiranjem frustracija, stalnim preispitivanjima, kako na tatamiju tako i van njega, pa sam tako u prve dvije godine više puta bio na korak od potpunog odustajanja…

Ipak….

U pravom društvu, dešavaju se prave stvari

S kim si, takav si.

Neki od ljudi s početka priče čija sam imena pomenuo, sišli su s našeg zajedničkog puta. Ali kako to obično biva, pojavili su se neki drugi ljudi, koji su u moj život ušli, ovaj put, na velika vrata. Na prvom mjestu Nebojša i Nikola, a kasnije i Nemanja… Moj 3N!

Upravo zahvaljujući njima počeo sam da AIKIDO doživljavam na drugačiji način. Sa njima sam naučio da na prvom mjestu budem prisutan i fokusiran, da lakše ustajem i nakon padova i nakon svojih posrtanja, da povremene Denisove kritike ne poistovjećujem sa toksičnim kriticizmom iz mog djetinjstva… Uz ove ljude sam tako najzad počeo da izučavam AIKIDO.

Posljednje tri godine zajedno držimo korak, preskačemo jednu po jednu stepenicu, pomjeramo zajedno granice…

Danas s ponosom gledam moju 3N ekipu, kako raste i kako se razvija i na tatamiju i van tatamija. Čast mi je i osjećam veliku zahvalnost i privilegiju, zato što polaganje za šodan imam baš s njima! Rame uz rame kao i sve ove godine.

Posebnu zahvalnost dugujem Nebojši, s kojim radim polaganje, što je dugo bila moja skrivena želja, koju sada javno priznajem 🙂 

Inače, igrom slučaja Nebo je porijeklom iz Bobije, iz rodnog sela moje drage baba Jelene. Ima nešto sudbinski u tome…

Rijetko dobar lik.

Ustajanje

“Izbori koje pravimo, a ne prilike koje imamo, određuju našu sudbinu.”

Stvari se ne odvijaju uvijek onako kako želimo i kako smo se nadali, nego se izgleda, odvijaju baš onako kad i kako to treba da bude.
Sve i da nije tako, želim da vjerujem u to.

Koronavirus je sredinom marta, prekinuo naše pripreme za veliko polaganje i iskreno, mislio sam da ćemo ga pomjeriti za neko drugo vrijeme. 

U ovih nešto više od mjesec dana od konačne odluke da ipak izađemo na polaganje prošao sam periode velikih oscilacija, frustracija, padova, ali sam donio odluku da ne razmišljam predaleko, već da razmišljam samo o sljedećem treningu. 

I to mi je mnogo pomoglo, jer mi je donijelo rasterećenje. Tako sam dozvolio sebi da idem dan po dan, ne opterećujući se važnošću onoga što me čeka.

I onda je došlo to pretpolaganje u našem klubu, pred našim majstorima, pred Denisom. Pišem ovo kao da se to desilo prije mnogo vremena, a ne samo prije nekoliko dana. Kako je vrijeme rastegljiva kategorija.

Nisam imao nikakvu tremu. Znao sam da sam u ovoj pripremi, trening po trening, na svakoj usputnoj stepenici, već dao sve od sebe. Uostalom tako sam i svoju ćerku učio: Nemoj da se opterećuješ rezultatom, onda kad znaš da si dala sve od sebe.

Kad gledamo snimke borbi, recimo profesionalnih boksera na najvećem nivou, većina nas vidi samo ono spolja i često padaju komentari kako je neko izdržao “samo” 3 runde. Unutrašnja borba, uglavnom ostaje skrivena, a upravo je ona univerzalna i svako od nas je ima u sebi. Vjerujem da vrhunski sportisti na tom polju vode najveće bitke.

Počelo je naše pretpolaganje i ja sam posle samo 10 minuta ostao bez vazduha, bez energije. Uhvatio sam sebe u momentu kako ležim na tatamiju i kako u glavi konstruišem rečenicu: odustajem, ne mogu… Ali sam nekako ustao. Još samo jednom, samo još jednom, još jednom…

Dok je um vodio svoju borbu sa cijelim sistemom, tijelo se snalazilo kako je znalo i umjelo, ponavljajući ono što je naučilo u beskrajnim ponavljanjima u godinama koje su prethodile. I tako još 40 minuta, nakon što sam mislio da je sve gotovo.

”Tijelo pamti, tijelo pamti, tijelo pamti…”

Od brojnih komentara nakon polaganja ne pamtim ni jedan koji se tiče tehnika, ali Denis, čije indijansko ime bi sigurno bilo “Čovjek koji vidi sve”, rekao mi je ono što mi je lično značilo više od svega: “Svako tvoje ustajanje danas je bila pobjeda!”

Polaganje je danas. U jednom danu, u jednom satu, treba da stanu godine posvećenog vježbanja. Kako se osjećam zbog toga?

Kao čovjek koji je ustao.

“Najbolje trenutke u našim životima ne čini pasivno, relaksirajuće vrijeme. Najbolji momenti se obično pojavljuju kada su naše tijelo ili naš um rastegnuti do limita u jednom dobrovoljnom naporu, s ciljem da se postigne nešto izazovno i vrijedno.”

Mihalj Čiksentmihalji

Predrag Popadić -Pekoni

Postavi odgovor

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.